Isprva sve izgleda kao – fatamorgana, izazvana toplinskim udarom.  Makadamskom stazom kroz raslinje, uramljeni granama maslina, spuštaju se kupači, s nadrealnim pomakom dovoljnim da se uštipneš, ne hodaju nego jašu na tri arapska konja.

Trenutak kasnije, nema dvojbe. Tri jahača ne samo što su stvarni nego su na žalu sa svojih konja skinuli sedla, pustili ih da malo odmore, pa ih počeli namakati. Kada su vidjeli da im to prija polako su ih povodcem poveli prema dubini.

Konji, pastuh Zalet i kćerka mu Zaina, sin Shahir ne samo da su zaplivali – nego su strpljivo čekali da ih jahači zajašu, ovaj put bez sedla, a onda mirno u sve većim krugovima krenuli o krug uvale igrajući se sami sa sobom i jahačima.

'Osjećaj kad samo u kupačima čvrsto obuhvatite gole sapi i uhvatite se za korijen grive (to konja ne boli) i on vas poput glisera povuče neopisiv je. Ta lakoća i gracioznost velike životinje, teške 800 kilograma, koja uživa plivajući i pruža vama nevjerojatan doživljaj, sigurno je moja najdraža ovoljetna pustolovina', kaže Srećko Vukov, za kojeg se ne može reći da je početnik kada su u pitanju suvremene avanture.

On je, naime, inicijator 1000 kilometara dugog projekta Via Adriatica koji preko planinskih staza nad obalom spaja rt Kamenjak i Konavle na jugu i nagledao se ljepota i izazova. Ovaj put smiješi se kao malo dijete, a uozbilji se tek kad uzme u ruke fotoaparat i potpuno uroni u prizor, za koji je dan ranije pomislio da je 'pomalo apstraktan'. Kupanje s konjima –hm?

Sad slika konje i jahačice nad vodom i pod površinom i nemoguće ga je prizvati na žal.

Nešto lakše do njega je dovući Ivanu Jakopović, curu koja je na Murteru prije devet godina učinila malo čudo  dovela je konje na škoj!

'Gledali su me kao da sam malo makla, ali s vremenom su se naviknuli. Danas konj više ne izaziva zaprepaštenje, nego spada u atrakciju u njegovanju koje me Jezerani potiču', priča Ivana – cura koja je rođena u Berlinu, odrasla u Virovitici, a cijeli joj je život obilježilo to što je – Sokol volio.

Sokol je bio konj njenoga djeda s kojim je provela djetinjstvo. Kaže da je jahala i prije nego što je prohodala. Zaljubila se u konje, a od želje da jednom ima farmu konja nije odustajala niti dok je radila na turističkim brodovima niti dok je  bila gastarbajter u Njemačkoj gdje je pohađala tečajeve jahanja. Murtersku priču međutim nije pokrenuo veliki novac nego  veliko srce. I na njenom početku nije konj nego magarac.

'Bio je prije nekih devet godina tu u mjestu jedan magarac kojem su namijenili sudbinu da završi u mesnici i postane salama. Smilovala sam se, kupila ga, pazila i čuvala, a s vremenom je moja farma, koja se po nadimku djeda, čovjeka koji mi je ustupio zemlju, zove Kukurin postala poput udomiteljske kuće Dr. Dolittlea. Bilo je na njoj od magaraca, pasa i mačaka do Gnjure, mješanca vepra i vijetnamske svinje'. Ivana je sudjelovala i u pokretanju Udruge za zaštitu magaraca Equus Asinus, kako bi spriječili izumiranje te vrste.

Istodobno, kupila je prva dva rasna arapska konja – Zaleta i Moiku. Od njih je krenula loza Kukurina – prvo ždrijebe oždrijebilo se 2009. godine, danas na farmi ima 8 konja.

Obitelj Zalet i Moika čistokrvni arapski konji, brzi i živahni, stoga na njima jašu samo oni koji znaju. Njihova kćer Malaka ima šest godina,  a tu su i sin Shahir i Zaina. Fleka je Đipsina kćer, a podstanari Hiba i Hadya također su u skupini konja. Nažalost, majku Moiku lani su morali su uspavati jer je bila teško i neizlječivo bolesna. Sa svojim konjima Ivana organizira ture terenskog jahanja po otoku, rute ovise o spretnosti - dobri jahači mogu starim težačkim stazama jahati od Jezera preko Murtera i Betine uživati u pogledu na Kornate, zatim uvalom Lovišća proći pored Tisnog i vratiti se u Jezera. Jahanje traje pet sati – ali zahtijeva dobre jahače. Sat jahanja je 250 kuna.

'Moj uvjet je da konje jašu samo i isključivo iskusni jahači. Danas sam imala jednu curu koja me uvjeravala da je iskusna, ali sam vidjela da nije i zamolila sam je da ne ide s nama', kaže Ivana.

No, to znači da nejahači na Kukurinu nemaju što raditi. Ako ne mogu jahati mogu – plivati s konjima.

'Kupanje s konjima ljeti je gotovo 95 posto posla koji radim. Koliko znam to je i u svijetu rijetkost, a kod nas sam čula da postoji slična priča u Istri. Nejahači se kolima prebace do uvale, a drugi zajedno sa mnom dojašu do 20 minuta jahanja udaljene uvale. Tada i nejahači uz moju pomoć mogu stupiti u kontakt s konjima, uđi u vodu i zajahati ih. Opasnosti nema jer su konji pod moji nadzorom, a pad nije moguć', priča Ivana, ističući kako je osobito raduje kad vidi na licima posjetitelja da su ushićeni, a neki joj povjeravaju da su ostvarili životni san.

Po pogledu koji je Zaletu na rastanku uputio Srećko, reklo bi se – sluti na početak jednog divnog prijateljstva. Već smišlja neko vikend jahanje bespućima Dinare, u kojoj bi se spojila promocija te manje poznate planine i konjičkog turizma...

'Moram osmisliti logistiku, a Ivana se pobrine za konje.  Ali to je već druga priča. Suhozemna. A sad je vrijeme kupanja s konjima! Eto mene sutra opet' reče.