Na spomen radara većina nas zamišlja 'tanjure' okrenute nebu za praćenje zračnog prometa ili za potrebe vojske. Netko će se sjetiti i policijskih radara za kontrolu brzine u prometu. Međutim zadnjih 15-ak godina radarska tehnologija nalazi primjenu u velikom broju različitih djelatnosti.

Radari se koriste u zaštiti od poplava, pri uštedi električne energije u gradovima, u proizvodnji stakla ili betona, rudarstvu, a čak se eksperimentira njihovom primjenom u zdravstvu.

Priliku za sebe tu su vidjeli inženjeri Tomislav Grubeša i Nikša Orlić koji su 2007. osnovali tvrtku Geolux. Kako nisu imali kapitala, rast kompanije temeljili su na prodaji usluga razvoja raznorazne elektronike.

'U zadnjih deset godina odradili smo preko stotinjak projekata uglavnom za inozemne klijente. To nam je bila baza prihoda. Sve zarađeno ulagali smo u razvoj naših proizvoda. Lani je za nas bila povijesna godina jer smo prvi put skoro 100 posto prihoda ostvarili samo od prodaje naših radara', s ponosom ističe Grubeša.

Prije nego što su krenuli u poduzetničke vode Grubeša i Orlić radili su zajedno u RIZ Odašiljačima te su stekli veliko iskustvo u radiofrekvencijskoj tehnologiji.

I nakon osnivanja Geoluxa još su sedam, osam godina paralelno radili u drugim firmama. Grubeša je bio zaposlenik Telegre iz Svete Nedjelje, proizvođača prometnih sustava, a Orlić je radio u tvrtki Mireo, specijaliziranoj za razvoj softvera za GPS navigaciju.

'Bilo je to naporno razdoblje. Odradite osam sati na poslu i zatim još radite za sebe. Sjećam se kako sam jednom dva mjeseca spavao doslovce samo četiri sata dnevno. Radili smo na jednom projektu za klijenta iz SAD-a. To je bilo suludo. Ali nismo imali drugi izbor nego tako zarađivati novac koji smo ulagali u razvoj radara', prisjeća se Orlić.

Tek kad im je prodaja radara dovoljno porasla te su si mogli osigurati plaće odlučili su napustiti sve druge poslove i u potpunosti se posvetiti Geoluxu. Prihodili su im 2016. iznosili 3,1 milijun kuna, lani su im porasli za dodatnih 10 posto, a ove godine očekuju kako će ih udvostručiti na gotovo sedam milijuna kuna.

Svoj optimizam temelje na ugovoru koji su sklopili s partnerom iz Kine i početkom ove godine isporučili su mu hidrološke radare vrijedne oko milijun kuna.

'Ovom narudžbom već smo prešli ukupnu prošlogodišnju isporuku naših proizvoda u Kinu. Surađujemo s Kinezima zadnje tri, četiri godine i na njihovom tržištu smo prošle godine držali oko 30 posto. Naravno, radi se o vrlo uskoj tržišnoj niši. U godinu dana instalira se oko 1000 radara. Međutim kinesko tržište ima ogroman potencijal. Sve više ulažu u hidrologiju i upravljanje vodnim resursima, a imaju velik sustav navodnjavanja. Na globalnoj razini držimo oko 10 posto tržišta. Natječemo se s jakom konkurencijom iz SAD-a, Njemačke, Velike Britanije, Nizozemske... Radi se o tvrtkama koje imaju od stotinjak pa do nekoliko tisuća zaposlenika', ističe Grubeša.

Geolux trenutno uz njih dvojicu zapošljava šestero ljudi, s tim da su u procesu zapošljavanja još dvoje inženjera.

Njihov najznačajniji proizvod je radarski mjerač protoka tekućine Geolux RSS-2-300W. Tvrde kako je to vodeći uređaj takve vrste u svijetu po performansama i preciznosti.

'Osim što je malih dimenzija, štedljiv je u potrošnji energije, a naši klijenti najviše ističu njegovu osjetljivost. Najveći problem je to kada je voda jako mirna, bez valova. Tada se radarska zraka odbija u drugom smjeru i jako se teško može izmjeriti brzina toka rijeke. Našem radaru je dovoljno da je voda namreškana samo jedan do dva milimetra, a konkurencija traži pet, šest ili čak sedam milimetara', naglašava Grubeša.

Radari se iznad rijeke najčešće postavljaju na mostovima, a osim brzine toka vode, mjere vodostaj. Na osnovi ta dva podatka lako se može izračunati volumen vode koji protekne u nekom razdoblju, što je izuzetno važno za obranu od poplava.

'Naše radare smo prošle godine u suradnji s Hrvatskim vodama postavili na Hendrixovu mostu (op.a. željeznički most) za mjerenje protoka Save. Radi se o našoj donaciji vrijednoj oko 15.000 eura. Inače, vodimo kontinuirane razgovore s Hrvatskim vodama. Mislim da se ta suradnja dosta dobro razvija i moguće je da ćemo uskoro i njima prodavati naše uređaje', uvjeren je Grubeša.

Osim hidroloških radara, Geolux proizvodi još radare za primjenu u prometu te one namijenjene za sigurnosne sustave i obranu. Prosječna cijena jednog uređaja kreće se od 1200 eura pa do četiri, pet tisuća eura, ovisno o konfiguraciji.

Prvi radar koji su Grubeša i Orlić napravili 2008. bio je uređaj za brojanje vozila i praćenje njihove brzine. Sličan, ali poboljšan radar, i danas proizvode, od čega je većina prodana na tržište SAD-a, Novog Zelanda i Turske.

'U tom segmentu morate se boriti uglavnom s kineskom konkurencijom. Radi se o jednostavnijim uređajima, za koje je najvažnija niska cijena. Brzo smo shvatili da se s njima ne možemo nositi. Ipak, nećemo još odustati od prometnih radara i razvijamo četvrtu generaciju naše radarske platforme. Ona će nam omogućiti neke nove funkcije koje nema konkurencija. Vidjet ćemo kako će to biti prihvaćeno na tržištu', kažu Tomislav Grubeša i Nikša Orlić.

Za razliku od prometa, u segmentu sigurnosti i obrane vide veliku priliku za Geolux. Tu ne igra toliku ulogu cijena, već se traže inovativnost i kvaliteta. Uvjereni su da se njihova inženjerska ekipa može na tom području dobro nositi sa svjetskom konkurencijom.

Sigurnosni radari najčešće se koriste u zaštiti prostora oko industrijskih postrojenja, znanstvenih ustanova i slično. Radar detektira nepoželjnog posjetitelja i alarmira sigurnosni sustav, a može se povezati i s kamerom koja zatim zumira i prati uljeza.

'Na polju sigurnosti odradili smo dosta projekata s brojnim stranim tvrtkama. Meni najzabavniji posao bio je onaj s Izraelcima koji naše radare koriste na skijalištima. Radar detektira skijaša i kamera ga fotografira, a sliku putem aplikacije dobije na mobitel. Preko tog posla otvorilo nam se izraelsko tržište te imamo određenu suradnju i s vojnim sektorom. Sektor sigurnosti ima ogroman potencijal za daljnji razvoj radara, samo to treba znati kapitalizirati', ističe Grubeša.

Dvojac iz Geoluxa smatra da njihovi radari, osobito četvrta generacija koju razvijaju, imaju što reći i kad je riječ o segmentu obrane, odnosno u vojnoj primjeni.

'Radari za nadzor granica su uglavnom zastarjeli. Radi se o tehnologiji razvijenoj prije 20 godina. Osim toga, radi se o sustavima u kojima imate jedan radar koji pokriva 20 do 30 kilometara granice, zatim ide drugi, pa treći i tako redom. Takvim radarima je nemoguće dobro pokriti brdovit i šumovit teren. Radiovalovi ne prolaze kroz kamen i zemlju. Naša zamisao je imati više manjih radara koji pokrivaju dva do tri kilometra i koje možete kombinirati ovisno o konfiguraciji terena', objašnjava Grubeša te dodaje kako su posebna priča mobilni radari za pješačke vojne jedinice, u čemu također vide potencijalno lukrativno tržište.

Geolux već surađuje s našim Ministarstvom obrane i Vojnim učilištem u razvoju radara za obrambene namjene. Bez potpore države i vojske, ističu, jako teško je bilo što napraviti na tom tržištu, posebno prodati takve uređaje inozemnim kupcima jer svi prvo gledaju što ste napravili u vlastitoj zemlji.

Iz svega navedenog jasno je da Tomislav Grubeša i Nikša Orlić imaju velike planove. Pitamo ih hoće li sve to moći napraviti, kao dosad, samo vlastitim snagama, bez snažnije financijske potpore nekog investitora ili strateškog partnera.

'Mislim da nam u ovom trenutku novac nije presudan. Pokazali smo da možemo dosta brzo i sami rasti. Ako bismo već tražili investitora, tad bi to trebao biti strateški partner koji će nam otvoriti novo tržište ili donijeti novu tehnologiju, a ne samo da za novac kupi određeni udio u tvrtki. Imali smo više ponuda za kompletno preuzimanje tvrtke, čak od izravne konkurencije, ali to nas ne zanima', naglasio je Grubeša, a Orlić kimanjem glave potvrđuje njegove riječi.

Kako već zajedno rade više od 15 godina, zanima nas jesu li ikad imali kakve veće nesuglasice. Boje li se sad, kako je posao krenuo, da će možda imati različite poglede na daljnji razvoj kompanije?

'Znamo se još iz srednje škole. Išli smo u isti razred u zagrebačkom MIOC-u. Zajedno smo upisali i završili Fakultet elektrotehnike. Moglo bi se reći da smo prijatelji čitav život. Naučili smo s vremenom da je najvažnije - ako vidimo da će doći do neslaganja - što prije razgovarati o tome. Osim toga, stručno se jako dobro nadopunjujemo. Tomislav je elektroničar i on se bavi hardverom, dok sam ja programer i zadužen sam za softver. Sličnog smo karaktera i stvarno se ne sjećam nijedne ozbiljne svađe', kaže, osmjehujući se, Orlić.