Kineske kompanije lani su u Europu investirale impresivnih 31,2 milijarde dolara, no brojka je gotovo upola manja nego godinu prije, a još i dalje od rekordne 2016. godine, pokazuju podaci iz analize koju je objavila konzultantska kuća Ernst & Young (EY). Prema tim podacima, koji obuhvaćaju transakcije preuzimanja i spajanja, kineske kompanije su u 2017. godini investirale 57,6, a godinu prije toga čak 85,8 milijardi dolara u kupovinu vlasničkih udjela europskih kompanija.

Broj samih transakcija također bilježi pad, iako ne tako drastičan kao njihova vrijednost. Lani ih je bilo 196, godinu prije 247, a u rekordnoj 2016. provedeno ih je 309. U deset godina do rekordne 2016. kineski ulagači su konstantno kupovali udjele u europskim tvrtkama iako je oscilirala ukupna vrijednost ulaganja.

Razloga za takvo usporavanje je više. Kao prvo, u samoj Kini došlo je do promjene ekonomske politike. Vlasti u Pekingu se svim snagama trude obuzdati otjecanje kapitala u inozemstvo kako bi ga očuvale za investicije u domaću ekonomiju i njen dugoročni razvoj. Usto, rast kineskog gospodarstva ponešto je usporio posljednjih godina te je lani stopa rasta iznosila 6,6 posto, što joj je najniža vrijednost u posljednjih 28 godina.

Kina je lani bila i pod pritiskom carinskog sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama, koji je inicirao i eskalirao američki predsjednik Donald Trump, nezadovoljan bilancom vanjskotrgovinske razmjene između dvije ekonomske velesile. Uz sve to, kineske kompanije se nalaze pod priličnim teretom dugova, zbog čega su puno opreznije prilikom odluka o inozemnim investicijama.

S druge strane, pojačana briga oko rasprodaje industrije visoke tehnologije i zabrinutost zbog gubitka intelektualnog vlasništva donijeli su i snažniji otpor europske strane prema lakoj prodaji kompanija kineskim vlasnicima.

Postoji čak i zabrinutost oko sigurnosnih rizika zbog sumnji da bi kineske državne vlasti mogle industrijsku isprepletenost Europe i Kine koristiti kao kanal za ostvarivanje svojih interesa.

Najpoznatiji je takav slučaj već neko vrijeme aktualna situacija s kineskim proizvođačem telekomunikacijske opreme Huawei, za čije proizvode Amerikanci sumnjaju da sadrže skrivene mogućnosti koje bi kineskim vlastima i vojsci mogle omogućiti prisluškivanje.

Unatoč smanjenom broju i smanjenoj vrijednosti transakcija, kineske kompanije su lani ostvarile neka vrlo zvučna ulaganja. Najviše je vjerojatno odjeknula gotovo devet milijardi dolara vrijedna kupnja kineskog proizvođača vozila Geely, koji je preuzeo udio u njemačkom Daimleru, iz čijih pogona izlaze luksuzni automobili marke Mercedes te druga vozila. Geely sada ima nešto manje od 10 posto vlasništva u njemačkoj kompaniji, a još otprije drži većinski udio u švedskoj tvornici automobila Volvo te manjinski udio u istoimenoj kompaniji koja proizvodi kamione i druga komercijalna vozila.

Geelyjeva kupnja bila je i najvrednije takvo lanjsko kinesko ulaganje u Europi, a iduća po visini je transakcija u visini od 6,3 milijarde dolara, kojom je dogovoreno da će kineski Anta Holding preuzeti finskog proizvođača sportske opreme Amer Sports, čiji su najpoznatiji brendovi Wilson, Salomon, Atomic i Louisville Slugger, mada ta transakcija još nije zaključena.

Među znatnijim lanjskim investicijama bile su i dvije iz regije. Rudarska korporacija Ziđin je za milijardu i pol dolara preuzela većinsko vlasništvo u srpskom rudniku bakra RTB Bor, a Hisense grupa je povećala svoj udio u proizvođaču bijele tehnike, slovenskom Gorenju.

Detaljnija analiza Ernst & Younga pokazuje da su kineskim kompanijama u Europi najzanimljivije one iz Njemačke i Velike Britanije. Od lanjskih dvjestotinjak preuzimanja i kupnji udjela njih 35 bile su kompanije iz Njemačke, a 34 iz Velike Britanije. Nakon njih slijede Italija (20), Francuska (16), Švicarska (13) te Nizozemska, Rusija i Španjolska, u kojima su kineski ulagači preuzeli po devet tvrtki.

Ono što je posebno interesantno jest promjena fokusa kineskih investitora. Iako i dalje najveći interes vlada za kompanije teške industrije, istočnoazijski ulagači se sve više okreću tvrtkama koje proizvode potrošnu robu. Tako je lani ostvareno 39 transakcija u industrijskom sektoru (godinu prije ih je bilo čak 79), 22 u sektoru visoke tehnologije (u 2017. su bile 32) te njih 27 u sektoru široke potrošnje, što je dvostruko više nego godinu prije, kad ih je bilo tek 13.

Analitičari tu promjenu objašnjavaju promjenom strukture potrošača u Kini.

'U Kini postoji snažan rast srednje klase te ljudi sve više kupuju i sve više konzumiraju', napominje se u analizi. 'Zato se kineski investitori u posljednje tri godine sve više fokusiraju na sklapanje poslova s poznatim europskim proizvođačima potrošne robe', dodaje se.

Predviđanja o tome kako će se nastaviti trend kineskog interesa za europske kompanije u ovoj godini još su uvijek oskudna. Njemačka je nedavno inicirala izradu nove industrijske strategije u kojoj se ostavlja mogućnost i da država privremeno preuzme udjele u nekim tamošnjim značajnijim kompanijama kako bi se barem na neko vrijeme zauzdala rasprodaja. Britanski izlazak iz Europske unije vrlo će vjerojatno donijeti puno neizvjesnosti za britanske kompanije, što bi se moglo ukazati kao dobra prilika za preuzimanje po nižim cijenama. No svakako će najvećeg utjecaja imati situacija u Kini i uklanjanje rizika koji proizlazi iz neraščišćene situacije sa SAD-om, kao i perspektive daljnjeg rasta tamošnje ekonomije. Europa, barem se tako čini, zasad još uvijek ne mora strahovati da će postati Eu Ro Pa.