Ako sudimo prema medijskim izvješćima, euro bi mogao zapeti između stupova u Berlinu. Prvo je rastrošna Grčka prekoračila sve razumne granice zaduženosti i deficita. To ne bi bio velik problem da na jugu eurozone nema drugih, važnijih i većih zemalja koje imaju sličan problem. Odjednom se pitanje 'što ako Grčka ne uspije otplaćivati državne dugove?' više nije odnosilo samo na Grčku. U dramatici toga pitanja mnoge su države počele prepoznavati sebe – ili kroz prijetnju da se isto dogodi i njima ili kroz prijetnju da će u budućnosti morati plaćati puno veće kamatne stope na vlastiti vladin dug. Njemačka je jedna od rijetkih država koje nisu imale takvih briga.

Prijetnja da Grčka neće moći vraćati dugove dovela je do vrlo brze političke reakcije. Nisu je forsirali Nijemci - oni se nisu osjetili neposredno ugroženi. Nijemci su u razgovorima o rješenju za Grčku prvo branili načela, no nakon navale Francuza i ostalih koji su se zauzimali za 'mekša' rješenja, pokazali su spremnost na kompromis.

Nijemci su prvo čvrsto zagovarali načelo da nema pomoći fiskalno nediscipliniranim državama (tako je i zapisano u Lisabonskom ugovoru). U početku nisu isključivali mogućnost moratorija na otplatu grčkih dugova, što je najnormalniji premda i vrlo rizičan početak rješavanja problema prezaduženosti. Međutim, Nijemci su na kraju pristali na formiranje stabilizacijskog fonda 'teškog' 750 milijardi eura, u čemu zemlje članice monetarne unije sudjeluju izravno sa 440 milijardi, a sa 60 milijardi neizravno, preko Europske komisije. MMF sudjeluje s dodatnih 250 milijardi. Prva tranša tih sredstava već je uplaćena Grčkoj u zamjenu za opredjeljenje za fiskalnu disciplinu.

Nadalje, Nijemci su se kleli u nezavisnost Europske središnje banke, no na kraju su promatrali kako ta banka donosi vrlo dvojbene odluke o kupnji državnih obveznica, posebno onih grčkih, čiji je rejting u međuvremenu pao na razinu koja se u financijskom žargonu naziva 'smećem'. Zvuči ružno i ne bih želio nikoga uvrijediti, ali to znači da se u dijelu monetarne podloge eura ne nalazi ni zlato ni drugi plemeniti metali ili dolari, ni prvorazredni vrijednosni papiri, nego vrijednosni papiri koji su okarakterizirani kao 'smeće'. Bundesbanci se nekada tako nešto nije moglo dogoditi.

Porezni su obveznici i glasači u Njemačkoj shvatili što se događa. Do prije dva mjeseca nije izgledalo da bi CDU Angele Merkel mogao izgubiti na lokalnim izborima u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Međutim, upravo se to dogodilo. Istraživanja javnoga mnijenja pokazuju da je kazna za grčki kompromis bio glavni razlog preokreta u mišljenju biračkoga tijela.

Opisani su događaji praćeni padom eura koji se ubrzao zadnjih tjedana. Prije godinu dana euro je vrijedio 1,41 američki dolar. Prije dvije godine tečaj je bio 1,55, a sadašnjih 1,24 izgleda 'katastrofalno' u usporedbi sa starijim tečajevima. Komentatori su skloni protumačiti takav pad eura u kontekstu trulih političkih kompromisa koji sada navodno prijete opstojnosti same monetarne unije.

Iako je nedvojbeno da je pad eura brz, komentatori ipak malo pretjeruju. Više je razloga za to, ali dva su najvažnija. Prvi razlog: tečajevi velikih svjetskih valuta mogu varirati puno jače od tečajeva malih valuta pa slabljenje eura ne treba brkati s propašću monetarne unije. Euro je uveden 1999. uz tečaj od 1,17 dolara za euro. U listopadu 2000. mogli ste ga kupiti za samo 85 dolarskih centi. Euro ne bi nužno propao čak i kada biste ga u listopadu 2010. ponovo mogli kupiti za 85 centi (a vjerojatno to nećete moći učiniti).

Drugi razlog: Europa je izgrađena na kompromisima, u čemu su prednjačili oni francusko-njemačke bilateralne naravi. Sada se vaga nagnula na francusku stranu, no to ne znači da je nastala neravnoteža zbog koje će euro pasti. To će prije značiti da možemo predviđati naginjanje vage na njemačku stranu u mjesecima koji su pred nama.

Prema Financial Timesu, Francuzi su već pristali sljedeće godine prepustiti Europsku središnju banku iz ruku Francuza Tricheta u ruke Nijemca Webera. To bi trebalo biti jamstvo privremenosti eksperimenta s državnim obveznicama. Nijemac neće imati puno sluha za sumnjive monetarne kompromise i eksperimente. To je prvi uvjet uravnoteženja vage. Drugi uvjet se tiče uvođenja novih, vjerodostojnih i provedivih pravila fiskalne politike. Ona bi trebala jamčiti da se epizoda poput grčke više neće ponoviti. Nijemci sada kreću u ofenzivu po tom pitanju.

Prošle godine su donijeli ustavni zakon kojim su sami sebi ograničili fiskalnu slobodu tako što su propisali da im deficit federalnog proračuna nakon 2016. ne smije prijeći 0,35 posto BDP-a (u Europi je limit bio 3 posto, ali ga nitko nije poštovao). Proračuni federalnih jedinica nakon 2020. uopće ne smiju ući u deficit. Za većinu država, pogotovo onih na jugu Europe, ta su pravila blasfemija. No njemački je signal poželjnog fiskalnog pravca vrlo moćan. I što je najvažnije, vjerodostojan. Jer sada je red na druge da se prilagode ne bi li se izbjeglo ponavljanje fiskalne krize unutar monetarne unije.

Europa je daleko od rješenja svojih fiskalnih i monetarnih problema. Ona uistinu jest u krizi, i to krizi kompromisa i koordinacije. Međutim, dug je put od ulaska u krizu do raspada eurozone. Europa je i u prošlosti prolazila kroz krize. Najveća opasnost za EU i eurozonu sada bi mogla nastati ako bi Francuzi i ostali u predstojećim mjesecima ignorirali njemačke ustupke i gubitke proteklih tjedana te tražili načine za nastavak mekih fiskalnih politika. Njemačka nema neku jaku polugu koja ne bi bila i autodestruktivna i kojom može osigurati vraćanje za ustupke koje je napravila. Utoliko Francuzi drže ključeve Brandenburških vrata

No taj zaključak vrijedi samo u kratkom roku. Ispod površine teku globalne ekonomske vode koje  ograničavaju slobodu u kreiranju politike. Svaki pokušaj nastavka s dosadašnjom neurednom fiskalnom praksom u Europi unaprijed je osuđen na neuspjeh. Starenje stanovništva, previsoki porezi i vladini dugovi, visoka i neefikasna državna potrošnja, prevelika administracija… Ne govorim o Hrvatskoj. Govorim o većini europskih zemalja. Baš zbog toga Nijemci su odlučili sami sebi vezati ruke ustavnom snagom, pokazujući na taj način odgovornost prema budućnosti. Sada očekuju da ih Europa slijedi u tome.