U posljednje vrijeme mnogi strepe od ocjenjivanja rejting agencija. Bonitetne kuće su rejting Hrvatske proglasile 'smećem': u Standard&Poors-u i Fitchu imamo BB rejting sa stabilnim trendom, dok u Moody'su imamo Ba1 i negativan trend. Hrvatska ima ugovore s ukupno četiri rejting agencije: uz tri prethodno navedene tu je još i japanski R&I. Osim što nam njihova izvješća dižu kosu na glavi ili nas suočavaju sa surovom činjenicom da smo visokorizična država za ulaganje, manje je poznato da se usluge rejting agencija plaćaju. Koliko nas onda i to košta?
Kako su za tportal.hr potvrdili iz Ministarstva financija, Hrvatska ima ugovore s četiri rejting agencije. Suradnja traje od 1997. godine, a plaćanje ovisi o broju i iznosu godišnjih izdanja obveznica. U 2013. smo tako za kreditne agencije izdvojili ukupno 10,3 milijuna kuna. Da, naša je dužnost da kreditne agencije i plaćamo, dok javnost i investitori imaju besplatan pristup ocjenama. Naime, izdavatelju obveznice, u ovom slučaju je to Republika Hrvatska, potrebne su određene ocjene o financijskoj 'krvnoj slici' kako bi mogla nastupiti na svjetskim tržištima kapitala. Države pritom nemaju nikakva izravnog utjecaja na konačnu ocjenu agencija. Iako se na nju mogu žaliti, to rijetko rezultira promjenom rejtinga u njihovu korist. Usluge rejting agencija plaćaju se i kad se njihovi klijenti ne zadužuju (sve dok imaju dug), a prema neslužbenim informacijama tportala, takav 'paušal' kreće se oko milijun kuna godišnje.
Hrvatska je tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih na japanskom tržištu izdala nekoliko emisija 'samurai' obveznica denominiranih u jenu. I aktualna vlada razmatrala je izlazak na japansko tržište početkom 2012. Iako je na kraju odustala, možemo zaključiti da je koristila usluge navedene japanske rejting agencije, budući da im se plaćala naknada.
Hrvatska je u ovoj godini plasirala 1,25 milijardi eura vrijedne obveznice koje su, prema procjenama rejting agencija, smještene u 'smeće', a prodane su uz kamatu od malo iznad četiri posto uz dospijeće u svibnju 2022. godine. U 2013. godini izdane su dvije dolarske obveznice u vrijednosti od 2,25 milijardi dolara uz prinos iznad 6 posto.
Prema podacima HNB-a, hrvatski je javni dug potkraj svibnja ove godine dosegnuo 227 milijardi kuna, a do kraja godine izgledne su još jedne euroobveznice kojima će se financirati i dio potreba države u 2015. godini.
Osim što ocjenjuju države, kreditne agencije kroje sudbinu i banaka i kompanija koje, ako posežu za većim iznosima novca, redovito moraju imati i rejting ocjenu. U Hrvatskoj njihove usluge još koriste vodeće hrvatske banke (Zaba, PBZ, Erste, SG Splitska banka), HEP i Zagrebački holding. Koncern Agrokor u vlasništvu Ivice Todorića već godinama obilato posuđuje novac na svjetskim tržištima kapitala i jedina je privatna regionalna kompanija koja ima rejting. U koncernu se već godinama žale da zaslužuju bolji rejting (zadnja ocjena Moody'sa s početka rujna je B2 uz stabilne izglede). Problem je i u tome što je gotovo uobičajeno pravilo da privatne kompanije ne mogu imati veći rejting od države.
Od susjeda, tu je slovenski Petrol koji je neko vrijeme koristio usluge rejting agencija.
Mnogi prozivaju bonitetne kuće da posluju na netransparentan način, ali njihova je ocjena na tržištu kapitala itekako bitna. Investitori koji ulažu u vrijednosne papire mišljenje rejting agencija apsolutno uzimaju kao vjerodostojan podatak.
Iako nas ocjene da je Hrvatska u smeću najčešće nerviraju, ako se pogleda na bazi čega agencije daju svoje analize – zapravo im se ocjene baš i ne mogu osporiti. Tako se za dodjelu kreditnog rejtinga državama analizira dohodak po glavi stanovnika. Inflacija kao jedan od pokazatelja ukazuje na strukturne probleme u vladinoj politici. Stanje bilance plaćanja također je vrlo važan kriterij pri procjeni rizičnosti zemlje. Postojanje velikog deficita ukazuje na probleme, nemogućnost države da pribavi potrebna financijska sredstva. Osim navedenih pokazatelja, u obzir se uzimaju i povijesni ekonomski podaci i rast populacije, struktura stanovništva prema starosti, produktivnost različitih sektora u ekonomiji, efikasnost obrazovnog sustava i njegova kvaliteta, kvaliteta državne administracije, sustava obrazovanja, a također se analizira trgovina zemlje, pokazatelji konkurentnosti, geografska diverzificiranost tržišta, udjel na tržištu, financijski sektor, devizni tečaj, političke prilike…
