Siva ekonomija stara je boljka našeg društva, a istraživanje čiji su rezultati objavljeni ovih dana potvrdilo je u kojim situacijama hrvatski građani plaćaju 'ispod stola'. Temeljem ankete provedene na uzorku od 500 kućanstava, stručnjaci sa zagrebačkog Ekonomskog instituta došli su do podataka da se plaćanje u gotovini i bez računa najviše javlja prilikom obavljanja usluga pomoći i popravaka u kući.

Točnije, udio gotovinskih plaćanja bez računa doseže gotovo 60 posto kad su u pitanju usluge poput pomaganja u domaćinstvu, čuvanja djece, vrtlarskih usluga i sličnih, dok je u slučaju kućnih popravaka i sličnog održavanja taj udio nešto niži te prilikom plaćanja u 'kešu' građani u 45 posto slučajeva ne dobivaju račune za obavljeni posao.

Istraživanje koje su proveli Bruno Škrinjarić, Vedran Recher i Jelena Budak s Ekonomskog instituta nov je pristup procjeni sive ekonomije u Hrvatskoj. Autori, čiji je istraživački rad ovih dana objavljen u publikaciji Croatian Economic Survey, podsjećaju da u praksi postoji mnogo metoda procjene sive ekonomije te da ne postoji konsenzus koja bi se od njih trebala koristiti. Raznolikost tih metoda i manjak kvalitetnih podataka doveli su do toga da je u posljednjih dvadesetak godina objavljeno mnogo procjena razine sive ekonomije u Hrvatskoj. One su se kretale od 10, pa i do preko 30 posto BDP-a, s tim da je u njima zabilježen uglavnom padajući trend od devedesetih godina prema današnjici.

Troje istraživača odlučilo je stoga koristiti 'jedinstven pristup fokusirajući se na robu i usluge koje se kupuju i koriste u kućanstvima'. Konkretno, usredotočili su se na potrošnju kućanstava koja izmiče službenim evidencijama ispitujući načine plaćanja za razne kategorije roba i usluga te uzimajući u obzir činjenicu da najveći potencijal za sivu ekonomiju postoji prilikom plaćanja u gotovini za koja se ne izdaju računi. Svoju anketu kombinirali su s rezultatima službene ankete o potrošnji Državnog zavoda za statistiku.

Prvi dio njihovog istraživanja pokazao je da hrvatski građani gotovinu najviše koriste za plaćanje pomoći u domaćinstvu (100 posto), popravaka po kući (99 posto), za frizerske, kozmetičke i slične usluge (95 posto), gradski prijevoz poput lokalnih autobusa i tramvaja (94 posto), poštanske usluge (92 posto) te u kafićima, restoranima i za slične ugostiteljske usluge, gdje se u 91 posto slučajeva plaća gotovinom. Istraživači napominju da su rezultati potvrdili njihova očekivanja jer 'većinu tih usluga pružaju male ili mikrokompanije ili obrti koji ne omogućavaju nikakav način bezgotovinskog plaćanja ili možda nisu čak ni prijavljeni te kao kompenzaciju mogu primati samo novac 'ispod stola''.

S druge strane spektra nalaze se usluge poput boravaka u hotelima i apartmanima, koji se u gotovini plaćaju u manje od četvrtine slučajeva, a slične udjele imaju i kupovina kućanske opreme, odjeće i obuće (što se u čak 70 posto slučajeva plaća karticama) i organiziranih putovanja. Istraživanje je pokazalo i da se elektronička plaćanja, najviše zahvaljujući trajnim nalozima, najvećim dijelom, odnosno u otprilike 40 posto slučajeva, koriste prilikom plaćanja komunalija, telekomunikacijskih troškova i prilikom uplate zdravstvenog osiguranja. Interesantan je i podatak da hrvatski građani automobile u čak 60 posto slučajeva plaćaju u gotovini.

Unutar kategorija u kojima se razmjena najviše plaća u gotovini autori su ispitali i u kojim se slučajevima ta plaćanja obavljaju uz izdavanje računa, a kad trgovina prolazi bez takve 'evidencije'. Uz već spomenute usluge pomoći u domaćinstvu i popravaka, relativno visok udio neevidentiranih plaćanja postoji prilikom pružanja rekreativnih i sportskih usluga, poput članstava u klubovima za fitnes i rekreaciju, gdje se 28 posto gotovinskih transakcija obavlja bez računa, kao i u slučaju 'keš' plaćanja za paramedicinske usluge, poput masaže ili alternativne medicine, od kojih četvrtina prođe bez računa. Slični udjeli zabilježeni su i za plaćanje stanarine (22 posto), plaćanja za kozmetičke, frizerske i slične usluge (19 posto) te za razne druge popravke i održavanje, za koje u 18 posto slučajeva ne postoji račun.

U drugom dijelu istraživanja autori su svoje rezultate povezali s posljednjim dostupnim podacima o iznosima potrošnje u pojedinim kategorijama ne bi li došli do konačne brojke o tome koliko hrvatski građani u svojim svakodnevnim potrošačkim navikama potroše izvan dohvata poreznika. Mada su posljednji dostupni podaci vrijedili za 2014. godinu, kako inflacija u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina nije bila neobično visoka, oni su uglavnom primjenjivi i danas.

Uzevši tako u obzir koliko koje kućanstvo prosječno troši na pojedinačnu uslugu i koliki udio se za te usluge plaća u gotovini, a u tome koliko otpada na transakcije bez računa, na Ekonomskom institutu dolaze do konačne brojke od neevidentiranih 298 milijuna eura za 2014. godinu, što predstavlja 0,7 posto BDP-a. Prosječno po kućanstvu to iznosi dvjestotinjak eura godišnje za usluge za koje nije isporučen račun. Autori komentiraju da se 'možda čini da to nije mnogo', no upozoravaju da se radi 'samo o malom dijelu hrvatske sive ekonomije'.

Siva ekonomija u Hrvatskoj u brojnim je navratima bila metom raznih vladajućih struktura koje su je pokušavale iskorijeniti na brojne načine: od uvođenja poreza na dodanu vrijednost, preko famozne fiskalizacije otprije nekoliko godina, pa sve do bizarnih inicijativa koje su pokušavale propisati da se susjedska pomoć, kao neregistrirana djelatnost, može primati samo u krugu od 500 metara od mjesta stanovanja. No osim paušalnih procjena, niti jednom nije provedeno istraživanje kojim bi se utvrdilo je li bilo koji od poteza Vlade stvarno smanjio udio sive ekonomije u gospodarstvu ili je on ostao jednak, a 'spretni' poduzetnici su se prilagodili novim prilikama i pronašli nove načine ne bi li i dalje izmicali nadzoru poreznika.

Novo istraživanje konkretno je pokazalo o kakvim bi se iznosima moglo raditi i vlastima bi ubuduće bilo korisno uzeti ga u obzir prilikom novih pokušaja uvođenja reda na domaće tržište. Osnovno pravilo oporezivanja je da trošak naplate poreza ne bi smio biti veći od naplaćenog iznosa i ako ukupni troškovi koji proizlaze iz nekog novog pokušaja evidencije neregistriranih prihoda (fiskalizacija je, recimo, iziskivala visoke troškove koje su podmirivali poduzetnici, a nije poznato je li i u kojoj mjeri opravdala te troškove) premašuju porezne prihode koji se na taj način prikupe, onda se postavlja pitanje je li to uopće opravdano. No, nažalost, hrvatska birokracija je poznata po tome da se ponaša kao da to pitanje ne postoji.