Hoće li Vlada promjenom zakona zaista uspjeti stati na kraj 'kreditima sa stupova', razgovarali smo sa Zoranom Šusterom iza kojeg je deset godina iskustva u kreditnom posredovanju. Vlasnik je Progreso grupe, prve domaće agencije licencirane za kreditno posredovanje, i potpredsjednik Hrvatske udruge bankarskih posrednika.

Rješava li se izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju zauvijek problem mutnih igrača na tržištu kredita?

Vjerujem da će izmjene zakona ponovno riješiti samo dio problema. Velik broj fizičkih osoba, koje imaju mogućnost plasirati veće iznose svoga ili tuđeg novca neprestano traži načine ili rupe u zakonu kako bi i dalje mogli nesmetano raditi. Struktura tih tvrtki, uglavnom d.o.o.- a, omogućava im izuzetno brzu prilagodbu, a njihovi odvjetnici, nerijetko s međunarodnim iskustvom, članke zakona znaju gotovo naizust.

Po novome i krediti ispod 1.500 kuna bit će regulirani zakonom, a značajna promjena je i odredba po kojoj usluga potrošačkog kreditiranja više ne može biti glavna djelatnost. Zar to neće dovesti do zatvaranja brojnih kreditnih ureda?

Obuhvaćanjem kredita ispod 1.500 kuna riješit će pitanje instant, mini i SMS kredita. Što je s ostalima? Krediti uz zalog svega i svačega do sada isto nisu bili predmet zakonske regulacije. Što je sa stanovima koje građani prodaju tvrtkama od kojih iste kasnije otkupljuju putem 'najma' i povećane najamnine. Takva se aktivnost ne može nazvati kreditiranjem i ne vjerujem da će ovim izmjenama biti riješena.

Na činjenicu da će potrošačko kreditiranje morati postati sekundarna djelatnost mnogi su se pripremili već prije nekoliko mjeseci i započeli fiktivne djelatnosti kako bi mogli nesmetano nastaviti poslovanje.

Vjerujem da će izmjene zakona ipak donijeti neke pozitivne promjene, no samo će vrijeme pokazati rupe koje će naknadno biti potrebno pokrpati. Na kraju, to je sasvim normalan proces finog ugađanja, čije bi cikluse trebalo ubrzati.

Kada se govori o 'kreditima sa stupova', obično ih se povezuje s lihvarenjem. Jesu li to lihvarski krediti?

Lihvari se ne oglašavaju. Nijedan plakat ili letak, ma gdje bio postavljen, nije lihvarski. Oni ne žele da se za njih zna i da njihovo ime bude izloženo javnosti. Kada u medijima pukne priča o prijevari, jeste li ikada imena tih firmi vidjeli na kojem plakatu? Dodatno, nijedan plakat ne reklamira kreditore ili vjerovnike, već uslugu kreditnog posredništva.

Kreditni posrednici pak mogu biti licencirani, čime se obvezuju raditi samo s institucijama pod HNB-om ili licencom Ministarstva financija, i nelicencirani koji mogu raditi što ih volja.

Tako je i s reklamiranjem. Na javnim površinama mogu se oglašavati samo nelicencirani posrednici ili se licencirani skrivaju iza anonimnog letka jer bi svaka tvrtka koja bi se tako reklamirala dobila kaznu od komunalnog redarstva. Tvrtke se reklamiraju isključivo putem uobičajenih kanala, a od eventualno neetičnih, iako vrlo efikasnih, koriste automobile građana koji su privatno vlasništvo i predaju letka u ruke, čime ne krše zakon.

Na stupovima se reklamiraju likovi koji rade u raznim firmama preko čijih POS aparata putem kreditnih kartica građanima u najvećoj gabuli osiguravaju iznose u gotovini i za to uzimaju ogromne provizije, bez imena i prezimena, tvrtke, adrese…

Problem je uskladba zakona s ostalim zakonima. Na primjer, kada je u srpnju 2010. Ministarstvo financija izdalo prvu licencu Progreso grupi, sve su novine pisale kako je lihvarima sa stupova odzvonilo. No što smo time zapravo dobili. Dobili smo mogućnost da se neki licenciraju i to iskoriste u komercijalne svrhe, ali nismo dobili mogućnost da se nelicencirane udalji s tržišta.

Tako su oni koju su željeli ići ukorak s razvitkom tržišta postali obveznici Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma i još pregršt zakona, i postali meta za Državni inspektorat i beskonačne provjere. Nemam ništa protiv provjera ako su cijena reguliranja tržišta i jednako se primjenjuju na sve. Drugi, od kojih neki ni danas nisu licencirani, i dalje rade jer se njih nema na temelju čega kontrolirati.

Zar inspektori ne mogu spriječiti rad nelicenciranih posrednika?

Oni jednostavno ne postoje. Inspektori se ne smiju lažno predstavljati, a ako se ispravno predstave, druga strana jednostavno spusti slušalicu. I tako licencirani od jutra do sutra muku muče s papirima, praćenjem Narodnih novina, ispunjavanjem i predavanjem obrazaca u institucije i, usput, plaćaju porez, dok nelicencirani zatrpavaju javne površine lecima i plakatima, naplaćuju na crno i posreduju za lihvare.

Mnogi se pitaju zašto su se ikada licencirali. Pojednostavljeno, zakon je nepotpun i oprečan, a u okviru zakona institucije su odradile dobar posao. Problem je udaljavanje ilegalaca i lihvara s tržišta izvan okvira zakona i institucija koje su zadužene za taj dio posla.