Analizirane su tri skupine radnih mjesta rangiranih po vještinama koje su potrebne da bi se poslovi na tim radnim mjestima mogli obavljati.

Prva skupina radnih mjesta odnosi se na poslovne zadatke koji su povezani s rješavanjem apstraktnih problema i upravljanjem; druga skupina odnosi se na pretežno rutinske poslovne zadatke; a treća na pretežno manualno-intenzivne radne zadatke

Glavni zaključci istraživanja su kako javni sektor, premda u pravilu učestalije zapošljava osobe na radnim mjestima koja zahtijevaju vještine rješavanja apstraktnih problema, nije u stanju adekvatno nagraditi vještine zaposlenika potrebne za takve poslove. S druge strane, privatni sektor puno bolje diferencira vještine potrebne za pojedine tipove poslova i u stanju ih je prikladnije nagraditi.

Istraživanje daje i prikaz podataka o prosječnoj plaći po radnom satu u kunama. Javni sektor tako isplaćuje 149 kuna po satu za apstraktne poslove, što je pet posto više u odnosu na plaću koju bi se za posao koji traži iste vještine moglo dobiti u privatnom sektoru.

Međutim, kako se kompleksnost traženih vještina po poslovima smanjuje, tako se i povećava jaz između plaća isplaćenih u javnom i privatnom sektoru. Stoga u slučaju manualnih poslova razlika između prosječne plaće po satu između javnog i privatnog sektora iznosi čak 50 posto u korist javnog sektora.

Kod plaća koje se isplaćuju mladim zaposlenicima te razlike su manje, no i dalje je vidljivo kako javni sektor više vrednuje manualne poslove u odnosu na privatni sektor (razlika u prosječnoj plaći između dva sektora iznosi 43 posto).

Ako se uspoređuju prosječne plaće kod svih zaposlenika u usporedbi s mladim zaposlenicima za isti tip poslova u istom sektoru, proizlazi da su mladi zaposlenici u privatnom sektoru u relativno povoljnijem položaju u odnosu na mlade zaposlenike u javnom sektoru.

Naime, u privatnom sektoru je kod rutinskih poslova plaća mladih zaposlenika svega osam posto manja u odnosu na prosječnog zaposlenika, dok je kod manualnih poslova ta razlika svega jedan posto. S druge strane, u javnom sektoru mlađi zaposlenici koji rade na rutinskim poslovima imaju 14 posto manju plaću, a kod manualnih poslova ta je razlika sedam posto.

Nepovoljniji relativni položaj mlađih zaposlenika u javnom sektoru u odnosu na starije kolege iz istog sektora djelomično je i posljedica činjenice da se u javnom sektoru posebno kompenziraju godine radnog staža provedene kod poslodavca, što nije učestala praksa u privatnom sektoru.

'Uočene razlike u određivanju plaća u javnom i privatnom sektoru mogu se pripisati političkim, institucionalnim i ekonomskim razlozima. Primjerice, dok je poslovno odlučivanje u javnom sektoru podložno političkim ograničenjima, privatni se sektor u svom poslovanju ravna prema cilju ostvarivanja profita. U mnogim slučajevima to znači da je cilj javnog sektora stvoriti sliku poslodavca koji je spreman isplatiti veće plaće, i to posebice zaposlenicima s nedovoljno razvijenim radnim vještinama čiji je udio u ukupnoj radnoj snazi velik. Na takav način javni sektor stvara predodžbu o samom sebi kao zaštitniku ovog dijela stanovništva, što može biti vrlo zahvalna taktika u izborno vrijeme', ističe se u istraživanju Ekonomskog instituta.