Brašno je, kao osnovna sirovina u proizvodnji kruha i peciva, poskupjelo sto posto u odnosu na razdoblje poslije žetve prošle godine. Tada je izgledalo da će pšenice biti dovoljno za domaće potrebe. No, očito je da se opet nekontrolirano izvozilo i na tomu dobro zaradilo, da bi sada oni koji su je tada izvozili možda istu tu pšenicu uvozili po znatno višim cijenama i ponovno zarađivali prodajući je na domaćem tržištu još skuplje.

Poskupjeli su i energenti – struja, plin i posebice nafta – pa pekari te povećane troškove moraju ugraditi u cijenu peciva ako ne žele propasti. Država očito nema dovoljno pšenice na robnim zalihama kako bi je plasirala na tržište i amortizirala cjenovni udar nastao značajnim porastom cijena na svjetskom tržištu. Budući da pekari nemaju skladišne kapacitete za čuvanje brašna kupljenog u vrijeme kada je bilo najjeftinije, moraju ga kupovati gotovo svakodnevno, pa se drastičnija promjena cijene mora osjetiti i u cijeni konačnog proizvoda.

Lidl ih uništava dumpingom

Najveći domaći proizvođač kruha i peciva, Mlinar, još nije povisio cijene. Vlasnik tvrtke Mato Škojo nerado govori o poskupljenju i radije koristi izraz 'korekcija cijena', tvrdeći da će se morati uskladiti s višim troškovima proizvodnje.

'Promatramo li to na mjesečnoj razini, prosječna obitelj za kruh će morati izdvojiti 10-15 kuna više nego dosad, što je manje od cijene kutije cigareta ili tek nešto više od litre goriva. Ako ćemo umjesto dosadašnjih 9,20 kruh sada plaćati 9,40 kuna ili će mu cijena porasti za 30 ili 40 lipa, hoće li to narušiti nečiji životni standard?' pita Mato Škojo, koji zbog nevoljkosti konkurencije za korekciju cijena kruha, zbog straha pojedinih pekara da bi time izgubili kupce, i sam odgađa neizbježno.

Njegova tvrtka iz svoje četiri velike pekare u Hrvatskoj opskrbljuje 110 prodavaonica kruha i peciva. Za više od 1.100 zaposlenih u Zagrebu i Osijeku plaća sve zakonske obveze, a polovicom prošle godine povećao im je i plaće za pet posto. Mlinar je prošle godine imao 152 vagona vraćene robe, što znači da godišnje ostane neprodano kruha i peciva od pšenice s više od 300 ha. Ono se vraća u tvornicu i melje u krušne mrvice ili miješa u stočnu hranu, što je čisti gubitak jer veći su troškovi prijevoza i manipulacije nego zarada na tim proizvodima.

Pekari koji posluju zakonito i ulažu u tehnološko opremanje i sanitarne uvjete proizvodnje ne mogu opstati uz dosadašnje cijene kruha i peciva. Zato su Lidlovu akciju prodaje polubijelog kruha od 700 grama za 4,49 kuna nazvali dumpingom koji ugrožava cijelu hrvatsku pekarsku industriju.

Zakonito – u propast!

'Kako se uz takvu cijenu može pozitivno poslovati, kada samo sirovina za njega stoji 1,85 kuna?' pitaju se, svjesni da takva kalkulacija donosi samo gubitke. 'Gdje su troškovi energije za proizvodnju, prijevoza u maloprodajne objekte, poreza i prireza, plaća zaposlenima, održavanja i marketinga, pa brojni parafiskalni nameti – od naknade HGK-u i ZAMP-u za glazbu u prodavaonicama, do naknade za slivne vode i za očuvanje šuma, spomeničke rente za pojedine lokale ili za emisiju ugljičnog dioksida?' nabrajaju pekari kojima je u Osijeku porez na tvrtku ove godine povećan za 150 posto, na tisuću kuna, što malim pekarima predstavlja značajan izdatak.

Oni koji radnike redovito plaćaju i za njih podmiruju sve obveze prema državi i fondovima, isplaćuju im regres, božićnicu i pokrivaju putne troškove, a redovito se susreću sa sanitarnim, tržišnim i inim inspektorima koji im traže 'dlaku u jajetu', u znatno su nepovoljnijem položaju od dijela konkurencije koja brašno kupuje na crno, prijavljuje samo dio prometa, a dio plaća isplaćuje ispod stola.

'Ne može se od nas tražiti da zbog socijalne osjetljivosti ili solidarnosti s Vladom tonemo u gubitke. Mi moramo poslovati pozitivno, a ne spašavati standard stanovništva. Mi nemamo nijednu povlasticu u odnosu na druge proizvođače i nekorektno je od nas tražiti takvu žrtvu', žale se pekari s kojima smo razgovarali na očekivanja premijerke da upravo oni podnesu teret krize.