Dražen (32) i Ivana (34) Čurila ugostili su nas na svojoj farmi prošlog četvrtka. Na oko tri hektara zemljišta nalazi se šest peradarnika s 144.000 nesilica.

Koke nisu u kavezima već se slobodno kreću što se stručno naziva 'podnim uzgojem'. Godišnje snesu čak 42 milijuna jaja. Polovica od toga ide u izvoz po čemu su Čurilovi daleko najveći domaći izvoznici.

'Otkud nam ideja da proizvodimo jaja? Htjeli smo nešto proizvoditi. Hrana nam se učinila najisplativijom jer je uvijek tražena, čak kad je i kriza. Radili smo kod roditelja koji su vlasnici i voditelji Ludberškog poduzetničkog centra. Bave se knjigovodstvom, revizijom i izradom financijskih planova. Otac je se sjetio koka i jaja jer je bio na seminaru za IPARD, pretpristupni fond Europske unije za ruralni razvoj. Tamo su bile brojne djelatnosti koje se potiču, među kojima i proizvodnja jaja. Kad nam je došao s tom idejom, mama je mislila da se šali', uz smijeh nam priča Dražen Čurila.

Daljnjim istraživanjem Čurilovi su shvatili da se mijenjaju trendovi na europskom tržištu i kako će u budućnosti opstati samo oni koji nesilice ne drže u kavezima. Zatim su se bacili u pisanje EU projekta, koristeći znanje stečeno kod roditelja, kako bi se prijavili za IPARD.

Koliki je to posao bio najbolje govori podatak da je dokumentacija ukupno težila čak 26 kilograma i brojala više od 1500 stranica.

'Bilo je to prije devet godina. Od tad se puno toga promijenilo, sve je digitalizirano. I kad smo prošli na IPARD-u, čekali smo godinu i pol dana na isplatu kredita. Bilo je to stresno razdoblje', prisjetila se Ivana.

Preko IPARD-a su dobili 8 milijuna kuna te su još uzeli kredit kod HBOR-a od 12 milijuna kuna. S tim novcima su 2012. izgradili prva dva peradarnika s 24.000 nesilica.

Nakon tri godine ponovo su zagrabili u fondove Europske unije. Prijavili su se na natječaj EU za ruralni razvoj te im je odobreno 31 milijuna kuna. Dodatnih 9 milijuna dobili su preko HBOR-ove kreditne linije. S ukupno 40 milijuna kuna izgradili su četiri nova peradarnika i gnojište.

Sva proizvodnja na Luneti je automatizirana i kontrolirana računalom.

Nesilicama uz pomoć umjetnog svjetla dan počinje u 2 sata u noći i do 8 ujutro većina ih obavi posao. Za nesenje imaju posebna gnijezda jer im je, ističe Dražen, važna intimnost. Ne vole previše svjetla i da ih druge koke gledaju dok nesu jaja. Pokretnom trakom jaja se dopremaju do pakirnice i smještaju u ambalažu bez ljudskog kontakta, što je garancija higijenske ispravnosti proizvoda.

Koke, kako nisu u kavezima, slobodno hodaju i čeprkaju po stelji kojom je prekriven čitav pod. Noću spavaju na šipkama iznad tla poput ptica u prirodi. Hrana, voda i gnijezda također su na povišenom. Zbog toga Čurilovi moraju mlade nesilice, pilenke, uvoziti iz Austrije ili Njemačke jer domaće, uzgojene u kavezima, ne znaju letjeti.

'Zvuči apsurdno, ali to je tako. I kad pilenke stignu, moramo ih naučiti gdje spavaju i gdje im je hrana. Treniramo ih dva do tri tjedna. Prvi dan ih je 5000 na podu pa ih radnici dižu. Drugi dan 2500, treći 1000… Ali na kraju sve nauče', objašnjava Dražen.

U Luneti radi 20-tak radnika. Minimalna plaća je oko 5000 kuna. Ivana kaže kako nemaju problem s radnom snagom iako im se zadnjih godina sve manje ljudi javlja na natječaje.

'Uvijek pazimo da je jedno od nas dvoje prisutno na farmi. Ne idemo nikad skupa na godišnji. U početku smo cijeli dan znali biti na farmi, ali sad je lakše. Ipak uvijek morate biti na oprezu jer se radi o živim bićima. Imamo zaposlenog veterinara koji se brine za zdravlje koka. Preko mobitela spojeni smo s računalom na farmi i ako se što dogodi upali nam se alarm. Zna se oglasiti i preko noći, ali već smo navikli', priča Ivana.

Hranu za nesilice također uvoze. Radi se o smjesi koju većinom čini kukuruz i soja koje kokama osiguravaju ugljikohidrate i proteine. Smjesa je obogaćena mineralima i vitaminima.

'Riječ je o smjesi u kojoj nema GMO-a. Ona košta euro više po kilogramu od smjese u kojoj je GMO soja. Uz to naše koke kako se kreću troše više hrane od onih u kavezima. Sve to nam povećava troškove i zbog toga su naša jaja oko 20 posto skuplja od onih iz kaveza', objašnjava Ivana dodajući kako je im je povrh svega najvažnija biosigurnost zbog čega svoje nesilice cijepe protiv salmonele.

Čurilove najviše ljuti dampinške cijene po kojima se uvoze jaja u Hrvatsku, najčešće iz Poljske.

'U odnosu na 2013., kada je uvoz činio 10 milijuna, već 2015. uvezli smo 105, a 2016. 120 milijuna jaja. To povećanje, veće od 1000 posto u dvije godine, teško koja grana može preživjeti, a da nije bilo afere sa salmonelom, uvoz bi bio i 150 milijuna', kaže Dražen. Jaja iz Poljske uvozila su se za svega 20-ak lipa po komadu, čime se ne mogu pokriti ni troškove smjese.

Lani je uvoz stagnirao zbog fipronil krize (više o tome pročitajte ovdje) uslijed čega je došlo do nestašice jaja na europskom tržištu. Ali Dražen to vidi samo kao zatišje pred buru zbog čega on i Ivana već imaju daljnje projekte kako bi zaokružili proizvodnju na svojoj farmi i što više smanjili troškove.

'Plan nam je da sami uzgajamo pilenke. Problem ih je uvoziti što zbog transporta, vakcinacije i ostalog. A planiramo izgraditi i mješaonu hrane. Tako bi kontrolirali sve inpute. Računam da će nam za te investicije trebati oko 20 milijuna kuna. Naravno i to ćemo raditi uz pomoć EU fondova', istaknuo je Dražen.