Četvrtak je donio novu napetost na svjetska tržišta nakon što je objavljeno da su Sjedinjene Američke Države i Kina zaoštrile ekonomske odnose aktiviranjem novih carina u međusobnoj trgovini. Svaka strana počela je primjenjivati carinsku stopu od 25 posto na robu u vrijednosti od 16 milijardi dolara, čime je samo u posljednja dva mjeseca vrijednost robe na koju se obračunavaju nove carine dosegnula 100 milijardi.

Kineska strana počela je primjenjivati svježe mjere kao odgovor na najavu SAD-a da će uvesti nove carine zbog 'nepravednih' kineskih običaja u trgovini. Amerikanci tvrde da Kina krade intelektualno vlasništvo stranih kompanija ili ih prisiljava da ga se odreknu, kao i da kineske kompanije uživaju nepravednu prednost zbog subvencija industriji. Posljednji krug američkih carina tako je usmjeren prema sektorima elektronike, plastike, kemikalija i poluvodiča, ali i drugih proizvoda koji dolaze iz kompanija što su dio kineskog programa modernizacije i unapređivanja tamošnje industrije.

Kineski i američki dužnosnici trebali bi se ovih dana ponovo sastati u Washingtonu kako bi raspravili pitanje trgovinskih odnosa između dvije globalne ekonomske velesile, no malo tko očekuje ikakve konkretnije rezultate. Američki predsjednik Donald Trump je početkom tjedna izjavio za medije da ne 'očekuje mnogo' od pregovora i da će za bilo kakvo rješenje 'trebati vremena jer je Kina predugo imala predobre rezultate, što ih je razmazilo'.

Povodom novih carina kinesko ministarstvo trgovine je u četvrtak u izjavi navelo da se 'Kina snažno protivi' američkim carinama i da 'mora nastaviti uvoditi nužne protumjere'. Kineske carine su dosad bile usmjerene na poljoprivredne proizvode poput soje, koja je jedan od glavnih američkih izvoznih aduta u Kinu, no nove mjere obuhvaćaju razne tipove vozila, kao i tekstil, bicikle, pogonske strojeve i bolničku opremu.

Trgovinski rat koji je, pod izgovorom da time želi osnažiti američku privredu, započeo Donald Trump uvođenjem carina ne samo na kinesku robu, nego i na odabrane proizvode iz drugih ekonomija, poput Kanade ili Europske unije, polako pokazuje i nešto drukčije efekte od očekivanih. Primjerice, kanadska statistika iz lipnja pokazuje da je ta država ostvarila rekordan izvoz zahvaljujući rastu izvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, energenata, metalnih ruda i minerala, kao i aviona te još nekih proizvoda. Lipanj je bio prvi mjesec u kojem su na snazi bile američke carine za dio kanadskih proizvoda od čelika i aluminija i obje kategorije proizvoda su zabilježile pad vrijednosti izvoza, no Kanada je zauzvrat pojačala izvoz drugih proizvoda na tržišta Njemačke, Meksika, Belgije i Indije.

Posljedice američke samovolje u svjetskoj trgovini osjećaju se i na drugoj strani globusa. Britanski mediji su ovih dana objavili da je Kina odlučila pojačati svoj uvoz nafte iz Irana, čime se otvoreno suprotstavila sankcijama koje su američke vlasti odlučile nametnuti Iranu nakon što je Trump povukao SAD iz tzv. Iranskog nuklearnog sporazuma. Izvoz sirove nafte jedan je od najvažnijih izvora prihoda Iranu, a SAD se nadao da će ograničavanjem tog izvoza uspjeti natjerati iranske vlasti na nove pregovore o sporazumu koji je Trump svojevremeno prozvao 'očajnim'. Drugi potpisnici sporazuma – Kina, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Njemačka – kao i cjelokupna Europska unija usprotivili su se američkoj odluci o povlačenju iz sporazuma i najavili su nastavak suradnje s Iranom.

Dio američkih sankcija Iranu stupio je na snagu prije petnaestak dana, a zabrana izvoza sirove nafte trebala bi postati važeća tek početkom studenog. No potez Kine, koja je gotovo cjelokupnu dostavu sirove nafte nedavno prebacila u ruke iranske državne kompanije, kako bi bila sigurna da će se isporuka nastaviti, pokazuje koliko Kina mari za američke sankcije. Prema dostupnim podacima, Kina mjesečno iz Irana uvozi sirove nafte u vrijednosti od 1,5 milijardi dolara i najveći je njen inozemni kupac.

U prilog činjenici da carinski rat ima puno šire posljedice izvan isključivo kinesko-američke trgovine govori i informacija da se Kina okrenula uvozu soje iz Rusije, ali i negativni efekti koje bi sve to moglo imati na globalnu ekonomiju. Dio proizvoda koji se konačno sklapaju u kineskim tvornicama prije isporuke u SAD dolaze iz drugih država jugoistočne Azije, poput Malezije ili Indonezije, i dođe li do ozbiljnijeg pada kineskog izvoza u SAD, ekonomske posljedice osjetit će i druge države. Neki ekonomisti procjenjuju da bi to moglo značiti usporavanje rasta BDP-a tih država i za jedan postotak.

Najnoviji krug carina SAD je uveo usprkos protivljenju dijela američkih kompanija i poduzetničkih udruženja koji tvrde da neće moći apsorbirati nove troškove te da će ih u vidu viših cijena morati prebaciti na kupce. Američke vlasti su, bez obzira na to negodovanje, već najavile da je moguće uvođenje carina za dodatnu robu u vrijednosti od 200 milijardi dolara, a Trump je prošlog mjeseca izjavio da je spreman ocariniti i kompletnih pola bilijuna dolara kineskog izvoza u SAD. Međunarodni monetarni fond je u srpnju objavio procjenu da bi eskalacija trgovinskog rata mogla do 2020. globalni ekonomski rast usporiti za pola postotka.

Nesrazmjer u količini i vrijednosti trgovinske robe između Kine i SAD-a znači da bi Kini u nastavku carinskog rata moglo uzmanjkati municije. Dok Kina godišnje u SAD izveze robe u vrijednosti spomenutih 500 milijardi dolara, iz SAD-a u Kinu stigne tek nešto više od četvrtine tog iznosa. Vlada Donalda Trumpa u tom odnosu svakako ima jače karte jer može uvesti carine na puno viši izvoz kineske robe nego što Kina može uzvratiti.

No spomenuti primjeri širih efekata koji su već prisutni zbog uvedenih carina pokazuju da bi carinski rat u nastavku mogao zahvatiti i puno šire područje. Kina je tako najavila da će se i zbog novih carina žaliti Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, no najveća azijska ekonomija na SAD može utjecati i na druge načine.

Porezno rasterećenje koje je inicirao Trump krajem prošle godine dovelo je, između ostalog, do nastavka rasta američkog javnog duga koji se, prema podacima tamošnjeg ministarstva financija, do kraja lipnja popeo na 21,2 bilijuna dolara. Oko 70 posto tog duga nalazi se u rukama američkih institucija, no nešto manje od trećine, 6,2 bilijuna, u svojim portfeljima drže inozemni investitori.

Među njima, najveći pojedinačni vlasnik američkog duga je upravo Kina te u svojim rukama drži oko 1180 milijardi dolara američkih državnih obveznica, odnosno oko 5,5 posto ukupnog iznosa. Jedini inozemni vlasnik sa sličnim iznosom je Japan te drži nešto nižih 1030 milijardi dolara, dok se daleko na trećem mjestu nalazi Brazil, u čijim je rukama 300 milijardi dolara američkog duga.

U usporedbi s američkim vlasnicima, iznos koji drže kineske institucije možda i nije toliko velik, no on im ipak daje određeni utjecaj, posebno kad su u pitanju financijska tržišta. Nagla rasprodaja velike količine tog duga dovela bi do pada cijena američkih obveznica i rasta prinosa, što bi automatski poskupilo cijenu kapitala na američkom tržištu i to bi moglo dovesti do usporavanja američke ekonomije.

S druge strane, takav bi potez izazvao i pad vrijednosti dolara na međunarodnom tržištu, što bi imalo povoljan utjecaj na američki izvoz i time bi si Kina figurativno pucala u koljeno. No nema sumnje da bi kineska odluka o prodaji velikog dijela američkog duga izazvala veliku buru na financijskim tržištima, a kriza otprije deset godina pokazala je da posljedice panike na financijskim tržištima često imaju nepredvidive posljedice i za kompletnu globalnu ekonomiju. Upravo kao i američka carinska samovolja.