Na nekoliko gradilišta splitski građevinar i dalje drži strojeve i radnike da ih čuvaju, iako su praktički izbačeni iz posla. Završetak riječke obilaznice, dionica Sveti Kuzma - Križišće, doveden je u pitanje jer nasred gradilišta stoji Konstruktorova dizalica.

Potpredsjednik Vlade Branko Grčić u izjavi za HTV ustvrdio je da država ima problema s posrnulom tvrtkom Željka Žderića na još pet gradilišta u Dalmaciji i da 'traje bitka da se svi ti projekti aktiviraju'.

'Gospodin Grčić izgleda da ne razumije neke stvari. Konstruktor je od 28. siječnja ušao u predstečajnu nagodbu i napravljen je program koji daje šansu da ćemo opstati. Ali to neće biti moguće ako nam oduzmu sve poslove. Cesta kod Rijeke trebala je biti gotova prije pet-šest godina i što sad znači jedan ili dva mjeseca više? Neće zbog toga propasti država', odgovara potpredsjedniku Bekavac.

Konstruktor, prema njegovim riječima, ne može biti izbačen iz posla jer država ni na jednom gradilištu nije sa splitskom tvrtkom, bila vodeći partner ili dio konzorcija, raskinula ugovor. Kaže da im državne tvrtke, HAC i Hrvatske ceste, duguju milijune kuna

Bekavac tvrdi da je Konstruktoru prije dan-dva odblokiran račun, a s HEP-om je dogovoreno da im na sva gradilišta vrati struju, i da bi se od idućeg tjedna stotinjak radnika trebalo vratiti na dionicu autoceste Ravča - Ploče.

'Idemo korak po korak, pomičemo se. Država nam mora pružiti ruku spasa', ističe Bekavac.

Uprava radnicima duguje sedam plaća. Od njih 1050, većina je na čekanju, a oko 200-tinjak razbacano je po gradilištima u Hrvatskoj i BiH.

Sav njihov očaj i strah od gubitka posla vidi se u anonimnom pismu koje je stiglo na redakciju tportala. Ovo su samo neki njegovi dijelovi:

U Konstruktoru je trenutno nas tisuću jadnika koji čitav život obilazimo državu, radimo po snijegu, ledu, kiši i buri. U tunelima na -20. Na mostovima visimo na sajlama. Vječito u blatu. Vječito bolesni. I nikad nismo imali ništa nego svakog 20-og malo plaće. I bili smo sretni. Nitko nije tražio ništa više. Sada je nekolicina nas ostala po gradilištima na ledu i buri. Bez kune. Bez hrane. Bez grijanja. Struje i vode. Nemamo za cipele. Za kruh, za mlijeko. Za platit kući režije.

U medijima se piše o Sevkinoj guzi. O Sj. Koreji... o nama ništa. Zašto su nas svi zaboravili? Dok ste išli na more, viđali ste nas izgorene od sunca na vrućem asfaltu kako se borimo za svoj kruh. Zimi ste nas viđali promrzle do kosti kako se borimo za tu mizernu kunu. A sada nas baš nitko ne spominje.

…Ničiju muku ne umanjujem i ne ignoriram, ali vjerujte nam da je situacija ovdje vjerojatno najteža do sada, teža i od Dine i Diokija i Jadrankamena. Ljudi su barem kući iako znam da im je teško, da ne mogu dalje. Mi smo razbacani po čitavoj Hrvatskoj i BiH, zato ovo i prolazi u tišini, ne mogu ljudi doći, nemaju s čim, nemaju kako, a kući su gladni…