Načinjene su da bi ranjavale ljude. Zato su protupješačke mine jedno od najpodmuklijih oružja. Često su njihove žrtve djeca, nekih godina i polovica žrtava budu djeca. Prije 25 godina, 3. i 4. prosinca 1997., u kanadskoj Ottawi je Konvenciju potpisala 121 zemlja i time se obvezala da ih neće proizvoditi, skladištiti, prodavati ni koristiti.

„U međuvremenu su Konvenciju iz Ottawe prihvatile 164 zemlje, to je oko 80 posto svih država", kaže Eva Maria Fischer, voditeljica političkog odjela organizacije Handicap International. Ali unatoč toj velikoj većini koja se priključila zabrani proizvodnje, skladištenja, prodaje i korištenja protupješačkih mina, to smrtonosno oružje se još uvijek koristi na brojnim ratištima u svijetu, piše Deutsche Welle.

Najutjecajnije države nisu potpisale Konvenciju

Prema Monitoru o protupješačkim minama Međunarodne kampanje za zabranu protupješačkih mina (ICBL), kojoj pripada i Handicap International, u 2021. godini je od protupješačkih mina ozlijeđeno više od 5.540 ljudi, a 2.180 ih je umrlo od posljedica ozljede. Stručnjaci, međutim, polaze od puno većeg broja neregistriranih slučajeva. Više od tri četvrtine registriranih žrtava su bili civili, polovica od toga djeca. Najviše žrtava je bilo u Siriji (više od 1.200) i Afganistanu (više od 1.070).

„Među državama koje sporazum nisu potpisale su one najmoćnije: SAD, Rusija i Kina", naglašava Fischer. Tako je organizacija Human Rights Watch u ožujku kritizirala što ruske snage u Ukrajini koriste protupješačke mine. Prema Monitoru o protupješačkim minama koristi se sedam vrsta mina. Broj žrtava u prvim mjesecima 2022. bio je 277.

Pored zemalja koje nisu potpisale Konvenciju osobito nedržavni akteri redovito koriste mine koje su sami izradili, kaže Fischer. Njih ne obvezuju konvencije ili drugi sporazumi. Velik broj žrtava mina 2020. godine (7.000) povezan je i s mjerama protiv korona-pandemije, smatra Fischer. Tim mjerama su jako ograničene akcije razminiranja, informiranja o rizicima i liječenja žrtava mina, objašnjava Fischer.

Desetljeća borbe protiv mina

Do stupanja na snagu Konvencije iz Ottawe 1. ožujka 1999. bio je dug put. Desetljećima su aktivisti zahtijevali zabranu protupješačkih mina, ali postignut je samo mali napredak u malobrojnim državama. Onda je 1992. osnovana Međunarodna kampanja za zabranu protupješačkih mina (ICBL) koja je akcijama, peticijama i odlascima u škole mobilizirala javnost, nakon čega su se priključile i neke zemlje i uslijedile međunarodne konferencije. Nakon potpisivanja su neke zemlje uništile svoje zalihe protupješačkih mina.

„Protupješačke mine u brojnim slučajevima ne ubijaju, one ranjavaju", kaže Fischer. Ciljajući na to da ranjeni vojnik veže više ljudstva nego ako je on mrtav, te mine imaju cilj ranjavati ljude. Dobro skrivene te mine često predstavljaju opasnost nakon rata za civilno stanovništvo. Tim važnije je njihovo brzo uklanjanje, naglašava Fischer. Ali, velik izazov su prilikom razminiranja često mine koje su ljudi sami napravili. „Improvizirana mina može bilo kako, bilo kad eksplodirati. Za improvizirane mine nema nacrta po kojem su napravljene."

Kod aktivnosti protiv mina i eksplozivnih naprava ne radi se samo o tehničkom postupku njihovog uklanjanja ili izradi proteza, kaže Fischer. Radi se i o tomu da se ljudima vrati njihovu zemlju. S obzirom na to da mine nakon rata desetljećima predstavljaju opasnost za stanovništvo, Konvencija iz Ottawe sadrži ne samo zabranu korištenja mina, nego i obvezu razminiranja i pomoći žrtvama. „Taj sporazum je tada bio apsolutni miljokaz. Ali, iako je 25 godina od potpisivanja Konvencije iz Ottawe veliki uspjeh, to je prilika da se podsjeti da protupješačke mine još nisu nestale."