Završeni autolimar uspješan je farmer. Ivica Kruljac iz Vladislavaca nedaleko od Osijeka krenuo je s time prije 19 godina. Tada je u staju doveo prvih 12 muznih krava. U prvom desetljeću posao je narastao na njih 40, a u drugom se gotovo udvostručio i zaokružio na 70 muznih krava, odnosno 178 podmladaka različitog uzrasta, od telića do junica. Uz pet radnika, sada je tu i robot.

'Investicija se već isplatila', zadovoljno će u razgovoru za tportal Ivica, a prije tri godine aplicirao je s projektom za potporu europskih fondova. Trud je donio rezultat, pa je na farmu stigao robot vrijedan 1,2 milijuna kuna.

'On je sve promijenio. Nikoga nismo otpustili, ne bismo ni smjeli jer tako stoji i u ugovoru koji smo potpisali. Prema njemu nam je zadaća čak i povećati broj radnika. To smo i zadovoljili. Zaposlili smo djecu', objašnjava Ivica, a sjeća se kako je na početku morao čučati za vrijeme mužnje i cijeli posao odvijao se u visini očiju.

'Ovo je puno lakše. Robot je potpuno automatiziran, sam prati tijek proizvodnje, zdravstveno stanje, gravidnost, tjeranje krava bolje nego što to čovjek može kontrolirati', dodaje nam.

Na tom obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu obrađuju i sto hektara zemlje. Mahom siju krmno bilje kojim prehranjuju životinje. Za budućnost farme Ivica se ne brine jer već sada ima nasljednike koji su ozbiljno zasukali rukave – kćer Mariju i sina Dorijana.

'Vidim se u ovom poslu. Završila sam za veterinarskog tehničara. Volim životinje, željela sam to raditi i bilo mi je normalno krenuti u tom smjeru', govori za tportal Marija Kruljac, tek nedavno izišla iz školskih klupa.

Radni joj dan započinje u 6 sati. Robot im sada pruža sat vremena dužeg spavanja.

'Puno je lakši posao meni i bratu nego tati prije deset godina. Dosta posla odrade sami strojevi', iskreno će nam Marija, a ona najveći dio vremena provodi u sirani. Prije karantene redovito je odlazila na osječku tržnicu te je prodavala domaći kravlji sir.

Na farmi Kruljčevih dnevno se proizvede oko 1300 litara mlijeka. Najveći dio predaju Dukatu dok 200 litara prerađuju u sir koji rade po narudžbi.

'Radimo svaki dan. Nedjeljom nema radnika, ali ustajemo u 7. Nije strašno i nema puno više posla nego u tjednu. Ako svi troje radimo, tata, brat i ja, potrebno nam je ukupno oko dva sata ujutro i navečer da nahranimo životinje', kaže Marija.

Karantena i koronavirus nisu zaustavili posao. Ne odlaze samo na tržnicu, na kojoj imaju svoj štand. Prodaja ide putem online narudžbi, uz dostavu na kućnu adresu.

'Sve teče normalno. Otkup mlijeka je redovit. Vozač s cisternom dolazi svaki drugi dan, a predaja se odvija prema strogim epidemiološkim mjerama, uz maske i rukavice', govori Ivica, otkrivajući i da nije tražio poticaje za koronu.

Staja im je vrlo uredna. Pod je čist. Po njemu, između kravljih papaka, kruži čistač poput usisavača, stroj koji se puni po dva sata. Kada se zažele, životinje se prošeću do četke koju aktiviraju senzori. Za 'češkanje' krave znaju stajati, sa smiješkom će Marija, i u redu. Svaka životinja ima svoju 'postelju' te spava na spužvi poput gimnastičke strunjače.

'Vole to', kaže nam.

Govori nam kako su iz srednje škole koju je pohađala uvijek htjeli doći kod njih na farmu. No bilo joj je neugodno da vide kako to izgleda.

'Kada sam krenula odrađivati praksu na terenu, vidjela sam u kakvim uvjetima rade ostali. Svatko radi najbolje što može, to je normalno. Onda sam shvatila da se nemam čega sramiti kod kuće. Prije četiri godine farma je izgledala dobro, ali kako vrijeme prolazi, tata se trudi i radi, ide na te mjere, pa i farma izgleda sve bolje i ljepše', iskreno će Marija.

Nijedna od životinja nije bezimena. Najproduktivnija je Bobica te dnevno daje i do 50 litara mlijeka. Društvo joj u oborima prave Perla, Cifra, Medinka, Karla, Sofi...

'Imena im odabire Jelica, naša radnica na farmi, i to joj super ide. Čim ih vidi, odmah joj sine kako bi se mogle zvati', domeće Ivica.

Pitamo Mariju žele li i ostali mladi, kao i ona, raditi u poljoprivredi te što o tome misle njezini prijatelji.

'Mladi sa sela ne vole ovaj posao. Ne znam, možda im je to nekako ispod časti. No i da sada nekoga želimo ovdje zaposliti, treba nam sigurno više od mjesec dana da naučiti sve raditi', jasna je mlada farmerica, a ovaj posao, kaže nam bez razmišljanja, ne bi mijenjala ni za jedan drugi.

'Moraš raditi nešto u životu. A ovdje sam ipak svoja na svome. Koliko god mislili da nemamo radnog vremena, opet ga životinje diktiraju jer ne možeš dogovoriti kada će ti se, primjerice, krava teliti. Neke se stvari, poput hranjenja i čišćenja, ne mogu odgoditi', kaže Marija dok otac Ivica zaključuje priču time da imaju odlične radnike kojima je jako zahvalan.

'Puno nam izlaze u susret. Možemo čak otići i na godišnji sedam dana na more te njima prepustiti upravljanje i vođenje farme s punim povjerenjem. Oni su savjesni i odgovorni', ističe Ivica Kruljac.