Koliko je dominantan, pokazao je prošli vikend i na Prvenstvu Hrvatske u Sinju, na kojem je osvojio prvo mjesto među juniorima u kategoriji 75+ kilograma desnom i lijevom rukom, a isto je ponovio u seniorskoj kategoriji do 105 kilograma te ugrabio drugo mjesto u apsolutnoj kategoriji.

Kad prvi put vidite Rinu uživo, mora vas zapanjiti njegova veličina jer nije da baš svaki dan susrećete tinejdžera herkulovskih proporcija. Na svojih 1,87 metara visine nabacio je čak 105 kilograma mišića.

'U samo godinu dana povećao je mišićnu masu za 20 kilograma. Prije se natjecao u kategoriji do 85 kilograma, a sada se 'jakari' sa stokilašima. To je nevjerojatno. Pripisujem to tome što trenira baš svaki dan, a još je u formativnim godinama, u kojima se tijelo najbrže razvija', smatra njegov otac Sebastijan, ljudina od dva metra koja pored sina izgleda nekako tanašno i slabašno.

Pitamo ga što mu to znači 'jakariti'. Smijući se, objašnjava da je to lokalni izraz za nadmetanje, okušavanje, u snazi.

S Mašićima smo se našli u njihovoj novoj dvorani u centru Gospića. U nju su se nedavno preselili nakon što je stara početkom godine nestala u požaru izazvanom kvarom na instalacijama. Uz pomoć brojnih donatora, među kojima su bili i naši poznati sportaši – boksač Filip Hrgović, hrvač Marko Starčević i MMA borac Roberto Soldić – kupili su nove sprave i opremu.

Mašići su nas dočekali u punom sastavu. Rini i Sebastijanu društvo su pravili mama, odnosno supruga Marijana, i najmlađi član obitelji, 10-godišnji Ivor. Svi su se uključivali u razgovor, a najviše nas je nasmijavao bistri i raspričani Ivor. Tako smo saznali da je on puno bolji u matematici od starijeg brata i da Rino može biti prvak čega god želi, ali da će on biti jači od njega jer će završiti fakultet.

Zasad se najmlađi Mašić ne vidi u sportu, primamljivija mu je karijera kuhara, iako ne bi bilo čudo da i on krene bratovim stopama jer je obaranje ruku Mašićima u krvi.

'Moj otac Ratko, Rinin i Ivorov djed, u svoje vrijeme bio je među najsnažnijim ljudima u Gospiću. Imao je izuzetno snažne podlaktice jer je radio kao vodoinstalater. Pričao nam je da ga u birtijama nitko nije mogao maknuti sa stola. Tu snagu naslijedili smo moj mlađi brat Antonio i ja. S njim sam se natezao od djetinjstva. Često smo nastupali na lokalnim natjecanjima i seoskim zabavama te smo redovno pobjeđivali. A onda smo odlučili dignuti to na višu, sportsku razinu. Tako smo 2008. osnovali prvi obarački ili armwrestling klub u Hrvatskoj. Nakon nas ubrzo su se pojavili i drugi. Danas imate 20-ak klubova koji djeluju pod kapom Hrvatskog saveza za obaranje ruku, a prije pet godina priznao nas je kao sport i Hrvatski olimpijski savez', kaže nam Sebastijan.

Vladari obaračke scene

Braća Mašić tih prvih godina nakon osnivanja kluba bila su apsolutni vladari obaračke scene u Hrvata, doslovno nepobjedivi. S vremenom, uz njihovo mentorstvo, stasali su i drugi. Među njima i Andrija Šimić, električar iz Ličkog Osika, koji je danas s 26 godina veliko ime na europskoj i svjetskoj sceni. Ujedno je Šimić trener 17-godišnjem Rini.

Lički Herkul pokazivao je talent za obaranje ruku već kao osmogodišnjak pobjeđujući pet, šest godina starije dečke u školskim megdanima. S ozbiljnim treningom krenuo je s 13 godina.

'Okušao sam se prije toga u gotovo svim momčadskim sportovima. Nisam se pronašao u njima. Kada sam probao obaranje, odmah mi se svidjelo. Ipak je to obiteljski sport', kaže Rino.

Na prvo juniorsko natjecanje otišao je s 14 godina i to na poznati međunarodni turnir ZG Strong u Zagrebu. Međutim nije se proslavio.

'Imao sam jako veliku tremu. Baš prije mog nastupa jedna cura slomila je ruku tijekom meča. To se čulo kao da je metak opalio. Strašno sam se uplašio… Sljedeće mečeve odradio sam s pola snage i izgubio. U biti sam ih sve pustio u strahu od ozljede', iskren je Rino.

Ipak, to ga nije pokolebalo i nastavio je vrijedno trenirati. Kilaže koje je dizao već tad, s 14 godina, bile su impresivne. U bench potisku 100 kilograma, čučnjeve je izvodio s teretom od 120 kilograma, a mrtva dizanja sa 140 kilograma! Sve je to radio kako bi ojačao muskulaturu jer prilikom obaranja ruku radi cijelo tijelo.

'Ruka je primarna, ali ne ide bez snažnog tijela. Trenutno više nisam toliko fokusiran na vježbe za cijelo tijelo, već samo na ruke. Bitno je ojačati stisak, zglobove, podlaktice, tetive, povećati eksplozivnost… Sve se to dobiva specifičnim vježbama u kojima jednom rukom podižete i do 75 kilograma. Najveći napredak mogu još napraviti u poboljšavanju konekcije između uma i mišića, tako da točno znate što radite u svakom trenutku tijekom meča', stručno nam objašnjava Rino.

Kao svoju jaku stranu i najbolji pokret ističe takozvani press. 'To vam je kad od samog početka meča uzmete ruku protivniku, postavite je ispod svog ramena i krenete, ajmo to tako reći, drobiti.'

Nismo se usudili zamoliti da to demonstrira na ruci vašeg novinara jer kad takav grmalj, bez obzira na njegovo dječačko lice i karakter dobričine, kaže 'drobiti' - svaki slog u toj riječi bolno zazvuči.

Više se s Rinom ne može ravnopravno 'jakariti' ni njegov 43-godišnji otac Sebastijan.

'Prešao me prije dvije godine, kad je imao 15. Sada mu nisam ni blizu. Znao sam da je potencijal, ali sam mislio da će doći na ovu razinu za pet, šest godina', kaže Sebastijan. Dok govori o Rini, vidi mu se na licu koliko je ponosan. Zaigraju mu radosno kutovi usana, a oči zaiskre očinskom ljubavi.

Dok sluša svoju dvojicu muškaraca i umiruje malenog Ivora, istim ponosom i podrškom zrači supruga i mama Marijana. Ona se prisjetila dana u kojima je Rino još bio beba, i to vrlo sitna beba.

'Kad se rodio, imao je samo 2400 grama. Imala sam dojam da je malo veći od mobitela. Bili smo u čudu. Do godinu dana pratili smo što i kako jede. Pitali smo se hoće li uspjeti ojačati. Krenuo je rasti tek kad je odstranio krajnike', prisjeća se Marijana.

Ističe da vjeruje u Rinu jer je on uvijek bio skroman i poslušan dečko. Tako se kad je na putovanjima ne boji da će napraviti neku ludost, već ju je strah aviona, hoće li se uspjeti snaći sam u svijetu i hoće li ga zbog ljubomore izazvati neki grubijan kad izađe u grad vikendom.

Rino joj na to odgovara da se on zna nositi s takvima.

'Desi se nekad da mi netko priđe i izaziva, ali to je jako rijetko. Ne krećem se u takvom društvu. Po prirodi sam smiren. Pustim takve da se ispucaju, okrenem se i odem dalje. A što se tiče obaračke zajednice, momci su stvarno dobri i nema svađe. Jedino kad smo za stolom, ne poznamo se i nema prijatelja. Volim obarati smireno i bez deranja. Ne želim da protivnik stvori lošu sliku o meni, da ispadne da sam neki siledžija. Za stolom sam onakav kakav sam inače', dobroćudno razlaže Rino.

Snaga klade valja, ali...

Marijana je i ta koja tijekom razgovora često ističe važnost školovanja. Na sinovu izjavu da mu je cilj postati seniorski prvak svijeta u apsolutnoj kategoriji, a zatim otići u profesionalce i možda jednog dana pobijediti trenutno najjačeg obarača na planetu, 1,98 centimetara visokog i 180 kilograma teškog Gruzijca Levana Saginašvilija (34), njegovom popisu dodaje završavanje fakulteta.

'Snaga klade valja, ali um caruje', podučava ga mama.

Rino trenutno pohađa treći razred Obrtničke škole u Gospiću, smjer tehničar računarstva. Kaže da mu škola dobro ide, a jedino ga zeza matematika. Nakon srednje škole planira upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu. Kao uspješnom sportašu bit će mu olakšan upis i imat će pravo na besplatan smještaj u studentskom domu.

'To su mu zasad jedine pogodnosti. Prije je kao sportaš prve kategorije dobivao državnu stipendiju. Ali to je spušteno na lokalnu razinu, a kako grad nema novca, stipendiju više ne dobiva', pomalo ljutito kaže Marijana.

Srećom, Hrvatski olimpijski odbor pokriva troškove puta i smještaja reprezentacije u obaranju ruku kada se ide na europska i svjetska natjecanja. U suprotnom bi Mašići teško to sami financirali. Sebastijan radi u službi 112 dok je Marijana profesorica hrvatskog jezika i književnosti te je zaposlena na gospićkom Veleučilištu Nikola Tesla.

Pred Rinom je još dug put. Ako ga posluži sreća i zaobiđu ozljede, njegova karijera obarača mogla bi trajati još najmanje 25 godina. Dosad je pokazao da se zna nositi s pritiskom i da je hrabar dečko jer su mu protivnici često pravi - medvjedi.

Jedan od najvećih konkurenata u Hrvatskoj mu je 46-godišnji Sinjanin Josip Poleš. Riječ je o divu s 2,07 metara visine i 110 kilograma čeličnih kostiju i mišića.

'Kad se s njim uhvatite u koštac, to je strašno, jer ima ogromnu ruku. Ne možete je nikako uhvatiti. Ali sve sam sigurniji u sebe jer znam koliko sam jak i koliko mogu povući. To mi daje samopouzdanje. Treniram baš svaki dan po dva do tri sata. Netko bi rekao da je to veliko odricanje, ali je meni to svakodnevica bez koje ne mogu', objašnjava Rino.

Njegovi roditelji svjesni su da će zbog njegovih uspjeha doći i sve veći interes medija. Zasad je Rinin doticaj sa sedmom silom obilježen njegovim dvjema izjavama.

Jednom je, objašnjavajući novinaru svoje prehrambene navike, u šali rekao da može pojesti 'pet, šest kila janjetine'. Naravno, to je završilo u naslovu i sada ga mnogi prepoznaju upravo po tome, na što se mami Marijani diže kosa na glavi.

'Ne želim da o njemu misle kao o nekom žderonji i krkanu. Zato više ne spominji janjetinu', upozorava, smijući se, Marijana sina.

Otac Sebastijan je pak zapamtio slučaj kad je Rino kao svog sportskog uzora spomenuo Mirka Filipovića, a onda se u novinskom naslovu našla 'kreativna' tvrdnja da mladi Ličanin izaziva našeg proslavljenog borca na 'jakarenje'.

'Možete misliti kakve su bile reakcije na društvenim mrežama. Rino je ispao umišljen i bahat, a toga kod njega nema ni u tragovima', požalio se Sebastijan.

Zato smo morali obećati Mašićima da nećemo posegnuti za istim trikovima. A za njih stvarno nema potrebe. Jer bez obzira na to što ne može odjednom pojesti 'pet kila janjetine' niti se želi ogledati s Mirkom Filipovićem, Rino Mašić je istinsko čudo!