Nositelji oporavka i rasta svjetske ekonomije u posljednje vrijeme bili su Azija i Europa, no u srednjem roku Međunarodni monetarni fond (MMF) očekuje i pojačan doprinos Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, 'ali i nekih većih ekonomija u razvoju, konkretno Brazila i Rusije (...), kao i Turske'. Izjavio je to početkom tjedna u švicarskom Davosu ekonomski savjetnik MMF-a Maurice Obstfeld, a njegovu izjavu brzo je prenijela ruska državna novinska agencija TASS, podsjetivši da je Fond nekoliko dana prije objavio i neznatno poboljšanu prognozu za rast ruske ekonomije u ovoj godini od 1,7 posto.

TASS je objavio i optimističan komentar Kirila Dmitrijeva, šefa ruskog državnog fonda zaduženog za investiranje u tamošnje kompanije, koji je na izjavu iz MMF-a kazao da u njegovu fondu 'vjeruju da će ruska ekonomija u nadolazećim godinama biti jedna od najatraktivnijih investicija'. U sjeni kineskog i europskog rasta i odličnih pokazatelja s američkih burzi rusko je gospodarstvo lani bilo pomalo zanemareno u medijima iako to možda i nije u potpunosti opravdano.

Kraj ljeta i početak jeseni su, naime, ukazivali na sasvim solidne brojke i neke tadašnje prognoze govorile su o ekonomskom rastu od oko dva posto za 2017. godinu, no studeni je donio nešto jači pad industrijske proizvodnje u Rusiji, zbog čega se procjene lanjskog rasta ruskog BDP-a sada uglavnom kreću u rasponu od 1,4 do 1,8 posto. Takve skromne brojke možda i ne bi trebale biti čvrstom osnovom za ruski optimizam, ali treba ih promatrati u nešto širem kontekstu.

Za nepuna dva mjeseca navršit će se već četiri godine otkada su SAD, Kanada i EU uveli inicijalne sankcije Rusiji zbog njenog miješanja u političke nemire u Ukrajini. Tijekom 2014. sankcije su se zaoštravale i mada su se s početka pojavili i neki znakovi koji su upućivali na to da bi Rusija možda mogla i uspješno prebroditi ekonomski udarac – mliječna je industrija, primjerice, pozdravila to što se više nije morala boriti s uvoznom konkurencijom – nagli nestanak izvoznih tržišta ipak je Rusiji donio recesiju u 2015. i 2016. godini.

Dodatni udarac za Ruse bio je pad cijena sirovina na svjetskom tržištu, posebno nafte i prirodnog plina kao njihovih dvaju glavnih izvoznih energenata, a ekonomski šok je rezultirao i naglim padom vrijednosti ruskog rublja koji se stabilizirao tek krajem 2016. godine. Ta se stabilizacija nastavila tijekom prošle godine i, kao što smo već napomenuli, rezultirala blagim gospodarskim rastom kojem se Rusi nadaju i ove godine.

Vijesti o preokretu u kretanju jedne od najvećih svjetskih ekonomija svakako su dobre, no uz sve mogućnosti koje postoje za snažniji ruski gospodarski oporavak, analitičari su dobrim dijelom skeptični. Skori predsjednički izbori u ožujku vjerojatno će donijeti nastavak vladavine Vladimira Putina. Bivšem šefu ruskih tajnih službi to bi bio ukupno četvrti predsjednički mandat, a s dva premijerska razdoblja Putin se na čelu Rusije nalazi već 19 godina. Ekonomisti komentiraju da je to razdoblje bilo sasvim dovoljno da se u ruskoj ekonomiji provedu korjenite promjene koje bi joj donijele više inovativnosti i bržu modernizaciju.

Nasuprot tome, tijekom Putinove vladavine najvažniju i najveću ulogu u ruskoj ekonomiji ponovo je dobila država pod čijom se kontrolom nalaze sve najbitnije industrijske grane. Tako se Rusija i dalje najviše oslanja na izvoz sirovina, energenata i ostale robe s niskom dodanom vrijednošću, zbog čega je i udarac koji su joj zadale sankcije te pad cijena sirovina na svjetskom tržištu bio toliko snažan. Sukladno tome, rusko je gospodarstvo i dalje podložno oscilacijama cijene nafte i drugih sirovina i svaki njihov malo jači pad i u budućnosti prijeti ruskoj ekonomiji novom recesijom.

Čvrsta Putinova ruka oko vrata ruske ekonomije znači da ona uglavnom diše onako kako on to želi. Ruskoj industriji je nužno neophodna modernizacija, a nju bi najlakše bilo provesti uz pomoć inozemnih investicija. No dok god ruska država održava svoju dominantnu vlasničku ulogu u velikim kompanijama, strani investitori neće biti spremni previše ulagati, ma koliko privlačan bio ruski potencijal.

Stoga na ruski ekonomski optimizam i dalje treba gledati sa zrnom soli. Demonstrirajući svoju volju, Putin bi možda i mogao narediti da se postojeće rezerve tamošnjih kompanija iskoriste za kakvu modernizaciju, no takav proces traje i nije lako u nekoliko mjeseci preokrenuti ekonomiju koja se protekla dva desetljeća uglavnom oslanjala na izvoz nafte i plina. S druge strane se, naravno, nalaze tradicionalna politička nadmetanja bilo sa SAD-om, bilo s Europskom unijom, a u takvoj igri dominacije Putin samo gubi na vremenu.

Neki se nadaju da bi predstojeće Svjetsko nogometno prvenstvo koje će se u Rusiji održati u ljeto ove godine moglo donijeti barem djelomično otopljavanje u odnosima jer će Putin i Rusija napraviti sve da se dobro prikažu pred globalnom publikom. Pokažu li se takva predviđanja točnima, eventualni dodatni zamah u ruskoj ekonomiji stigao bi tek iduće godine, a ova će godina ipak i dalje uvelike ovisiti o tome hoće li famozni barel crnog zlata biti jeftiniji ili skuplji. Eventualni investitori stoga moraju biti oprezni da se u trku za nogometnom loptom ne poskliznu na kakvu mrlju nafte. I ne zabiju autogol.