Osim izlaska EU-a i NATO-a u Živom zidu najavljuju i odustajanja od uvođenja eura, zabranu isključivanja vode i struje zbog neplaćenih računa, zabranu deložacije, legalizaciju marihuane i porez na banke. Analizirali što bi to sve značilo za Hrvatsku i naše sugrađane.

Izlazak iz Europske unije, kao što je vidljivo na primjeru Ujedinjenog kraljevstva, nije jednostavan niti jeftin. Britanci su izglasali Brexit, no s vrlo tankom većinom, zbog čega, niti skoro dvije godine od povijesnog referenduma nije jasno kako će (i hoće li u konačnici stvarno) ta zemlja izići iz EU-a. Posljedice izglasavanja Brexita postale su vidljive odmah - brojne strane korporacije već su napustile UK i potražile sjedišta na kontinentu, zbog čega su profitirale zemlje poput Njemačke, Francuske, Belgije i Nizozemske. No, domaći populisti uvijek vole spomenuti da Hrvatska nema koristi od članstva u Uniji, pa treba vidjeti kako bi živjeli primjerice bez novca i EU fondova.

S fondovima Europske unije mogli bi se pozdraviti

Od 2007. do 2013. Hrvatska je iz europskih fondova povukla milijardu eura, gotovo cijeli iznos koji joj je bio i raspoloživ. U razdoblju od 2014. do 2020. Hrvatska na raspolaganju ima više od deset milijardi eura, od čega je već sad ugovorena isplata oko milijarde eura.

Nema dijela Hrvatske, niti industrije koja se nije koristila europskim novcem. Natječaje vrlo uspješno koriste domaći poljoprivrednici, ribari, škole, istraživački centri, gradovi, županije i crkve. Ne treba zaboraviti da Europska unija plaća i izgradnju Pelješkom mosta vrijednu oko 350 milijuna eura.

Nema više putovanja s osobnom niti odlaska na rad u Irsku i Njemačku

Od ulaska u EU 2013. Hrvatsku je zbog odlaska na rad u druge zemlje napustilo oko 200.000 ljudi. Riječ je redom o mlađim ljudima koji su sreću pretežno pronašli u uslužnim djelatnosti u Irskoj i Njemačkoj. Dežurni moralisti suze liju za našim mladima u stranim zemljama te si ne žele priznati da su ljudi odlaze iz Hrvatske zato što to konačno i mogu.

Naime, da nismo dio EU-a, granice bi bile zatvorenije te bi bilo vrlo teško i skupo pribaviti radne dozvole. Ne treba zaboraviti da je povijesno Hrvatska uvijek bila emigrantska zemlja te da emigracija može ostaviti posljedice po domaće tržište rada gdje se već sada osjeti nestašica radnika u turizmu i građevina. No, s time glavu ne trebaju razbijati mladi emigranti već domaći poslodavci, Vlada i prijašnje Vlade koje su propuštale učiniti reforme kojima bi se ojačalo naše kronično slabo gospodarstvo.

Izvoznici bi bili bačeni na koljena, sva roba bi poskupjela zbog carina

Hrvatske tvrtke koje izvoze na prostor EU-a možda su jedan od najvećih dobitnika hrvatskog pristupanja ujedinjenoj Europi. Upravo su u protekloj gospodarskoj krizi, ali i danas izvoznici jedan od najčvršćih stupova hrvatskog gospodarstva. Hrvatski izvoz je samo lani porastao oko 14 posto, na 14 milijardi eura od čega je u zemlje članice EU-a izvezeno roba u vrijednosti devet milijardi eura što je 65 posto ukupnog izvoza. Samo 15 posto hrvatskih poduzeća izvozi, ali te tvrtke zapošljavaju 51 posto svih zaposlenih, ostvare 59 posto svih investicija i 65 posto ukupnih prihoda od prodaje.

Zato možda ne bi bilo loše upoznati lidere Živog zida s tim podacima i napomenuti im da je Hrvatska s Rusijom u 2016. ostvarila ukupnu trgovinsku razmjenu od samo oko 350 milijuna eura, da se iz Kine pretežno uvozi trgovačka roba, te da iznos trgovine s Brazilom, Indijom i Južnom Afrikom nije vrijedan kockanja s izlaskom iz Europske unije i bliskih nam susjeda Austrije, Njemačke i Italije.

Bilo bi gotovo nemoguće pronaći strane ulagače

Hrvatska već godina ima problema kod privlačenja stranih ulagača. Unatoč članstvu u EU-u ulagači nas izbjegavaju zbog neefikasnog pravosuđa, nestalnog poreznog sustava, nesređenih zemljišnih knjiga i otpora prema ulaganjima iz lokalnih zajednica. Na sve četiri nabrojene stvari EU nema nikakav utjecaj i one bi trebale biti predmet reformi kojim bi se olakšala ulaganja i stvorila nova radna mjesta.

Osim toga, zbog slabog gospodarstva i poprilično velike javne potrošnje Hrvatska je izgubila kreditni rejting zbog čega ulagači biraju usporedive zemlje poput Slovenije, Češke i Mađarske koje su ranije preboljele dječje bolesti tranzicije iz planskog u tržišno gospodarstvo. Po izlasku iz EU-a izgubili bi pristup tržištu od pola milijarde ljudi, zbog čega ne samo da ne bi mogli pronaći nove i ozbiljne ulagače već bi i dio postojećih dio sidro i preselio biznis u Sloveniju i Mađarsku. Investicijska klima dodatno bi potonula kada bi uz EU napustili i NATO.

Napuštamo euro, Živi zid konvertira sve kredite u kune

Od svih rubnih ideja prezentiranih na kongresu Živog zida, konverzija svih kredita u kune i odustajanje od uvođenja eura jedna je posebno nepotrebnih. Kao što su povijesno Hrvati emigrantski narod, isto tako povijesno ne vjeruju valuti u kojoj zarađuju. Prema podacima HNB-a, hrvatski građani u bankama na štednji imaju oko 160 milijardi kuna, od čega je 135 milijardi kuna deponirano u eurima.

Banke na depozite u eurima moraju isplaćivati kamate koje su niže nego na depozite u kunama, no i dalje je euro prvi izbor hrvatskih štediša, ali i potrošača. Krediti se dominantno uzimaju u eurima, čak su i problematični krediti u francima zamijenjeni eurskim kreditima. Krediti u eurima su popularni zato što su jeftiniji od kunskih kredita te ih građani rado uzimaju unatoč riziku promjene tečaja, koji bi hrvatskim pristupanje eurozoni bio posve uklonjen. Ulaskom u eurozonu Hrvatska, kao i domaća poduzeća bi se mogla jeftinije zaduživati u inozemstvu te bi postali atraktivniji za ulaganja.

Sigurnost granica na zemlji, zraku i nebu je upitna ako se izađe iz NATO-a

NATO savez, baš kao i Europska unija osnovan je primarno zbog sigurnosti. Po završetku Drugog svjetskog rata lideri zapadnog svijeta odlučili su ujediniti se u obrani granica kako se više ne bi ponovio teror nacističke Njemačke i kako bi se od moguće invazije odvratilo komunistički SSSR. Od 1945. do danas u Europi nije bilo velikog rata, osim u zemljama bivše Jugoslavije koja nije bila članica niti jednog od blokova.

Napasti vojnom silom jednu članicu NATO-a znači napasti njih sve. Napad na Hrvatsku bio bi poput napada na SAD, Njemačku, Italiju, Veliku Britaniju i Francusku zajedno, jer bi sve članice saveza priskočile Hrvatskoj u pomoć, no čak niti to nije dovoljan argument da populiste odvrati od ideje napuštanja sjevernoatlantskog saveza.

Troškovi naoružanja bi odletjeli u nebo, podrška zapadnih saveznika upitna

Iako je Hrvatska mala zemlja, možemo se pohvaliti s oko 2400 kilometara kopnenih granica. Od toga 1400 kilometara granica imamo prema zemljama koje nisu članice EU-a i NATO-a: BiH i Srbiji. Kada bi otišli iz oba saveza pod nadzor bi ponovno trebalo i staviti 'nebranjene' granice prema Mađarskoj, Sloveniji i Italiji koje su dugačke 1000 kilometara.

Odlazak iz NATO znači i kraj vojne potpore zapadnih saveznike, kraj donacija i vjerojatno kraj hrvatskih mirovnih misija u inozemstvu. Od koga bi i po kojim cijenama Hrvatska kupovala naoružanje i opremu veliko je pitanje, dok nema niti objašnjenja što bi mi to točno dobili napuštanjem najvećeg i najsofisticiranijeg obrambenog saveza na svijetu.