Samo prošle godine taj se iznos povećao za 9,3 bilijuna dolara u odnosu na prethodnih osam godina zajedno!

Uoči globalne financijske krize 2008. godine razine duga dramatično su porasle u Sjedinjenim Državama i mnogim europskim zemljama. Od tada je Kina predvodila globalno zaduživanje: privatni dug domaćinstava i korporacija porastao je za gotovo 100 postotnih bodova, na 260 posto bruto domaćeg proizvoda u Kini, što čini gotovo dvije trećine globalnog povećanja.

I ovih dana dosta spominjani Evergrande dio je te priče.

Nepodmireni dugovi Evergrandea u iznosu većem od 300 milijardi dolara predstavljaju samo 0,6 posto ukupnog duga u Kini, ali zabrinutost u ovakvim situacijama uvijek je posljedica prelijevanja krize na cijelu ekonomiju. Prije 2008. godine američko hipotekarno tržište sa subvencijama doseglo je vrhunac od samo 600 milijardi dolara prije nego što je propalo i prijetilo urušavanjem globalnog financijskog sustava.

Većina financijskih analitičara tvrdi da si Kina ne može dopustiti to da Evergrande propadne. No ovaj put politika je u izravnom sukobu s ekonomijom, piše The Financial Times.

Kineski predsjednik Xi Jinping pokušava oživjeti oblik socijalizma koji podsjeća na doba Mao Ce-tunga. Njegova vlada počela je suzbijati ekscese kapitalizma, uključujući bogatstvo i moć tehnoloških tajkuna, te sve veće špekulacije i rastuće dugove u sektoru imovine.

Problem: ono što se događa u Kini više ne ostaje u Kini, glavnom motoru globalnog rasta. Na mnogo načina Kina slijedi isti deformirani model kapitalizma kao i većina zapadnih zemalja, samo što preuzima sve veće razine duga da bi generirala sve manji rast.

Rezultat je sve veća financijska osjetljivost. Kao i njeni napredniji suparnici, od SAD-a do Japana, Kina je stvorila financijski sustav kojem je konstantno potrebna podrška te poticaji vlade. Kreatori politike žele gospodarski rast po svaku cijenu i uvijek se povlače od pooštrenja politike na najmanji nagovještaj ekonomskih ili financijskih problema. Kad god neko veće poduzeće dođe u poteškoće, vlasti se uključe u spašavanje. To je osobito izraženo u Kini.

S obzirom na to da očekuju da će vlada intervenirati na vrijeme kako bi spriječila svaku krizu, globalni ulagači još nisu izvukli novac iz Kine. No ako Xi odstupi od prošlosti, brisanjem dugova i dopuštanjem da se povećaju neizmirene obveze, to bi moglo izazvati slom u svjetskom financijskom sustavu.

Ono čemu ćemo vjerojatno svjedočiti u narednim mjesecima epski je sukob između vođe s golemim ovlastima, odlučnog promijeniti tijek razvoja svoje nacije, i ekonomskih ograničenja nametnutih ogromnim dugovima. Za sada se tržišta još uvijek klade u to da su ulozi previsoki, čak i za moćnog lidera kao što je Xi. Teško da bi se Kinu iznenada moglo odviknuti od financijski 'krhkog' oblika kapitalizma koji svijet prakticira godinama unazad.