Do preuzimanja 3. maja, kao što je tportal ranije pisao, Uljanik je stajao relativno dobro. Te 2013. godine Uljanik završava s dobiti od 102 milijuna kuna, prihodima nešto višim od dvije milijarde kuna i rashodima od 1,9 milijardi kuna. Na kraju godine tvrtka raspolaže i s oko 250 milijuna kuna gotova novca, što je 200 milijuna kuna više u odnosu na 2012.

Pet godina kasnije, na kraju 2017., svima je postalo jasno da se Uljanik neće moći spasiti ako u njega ne uleti vrlo bogat strateški partner. Gubitak Uljanika na kraju prošle godine iznosio je 687 milijuna kuna, a proizvodnja brodova koja je skuplja od ugovorenih cijena već je debelo kasnila. Prihodi grupe pali su na dvije milijarde kuna, a ukupni dugovi, što kratkoročni, što dugoročni, dvostruko su veći.

Kada se 3. maj pripajao Uljaniku, to se opravdalo činjenicom da riječko brodogradilište stoji loše i da će se restrukturirati unutar pulskog Uljanika, dojučerašnjeg konkurenta. Prije nego što se preuzimanje i dogodilo, Uljanik je privatiziran, a dionice su mahom pokupovali radnici (koji i danas drže 47 posto dionica) te nekoliko privatnih ulagača. Drugim riječima, država je brodogradilište gurnula u ruke radnicima i ulagačima koji nisu znali ni mogli upravljati takvim industrijskim kompleksom.

Objašnjava nam to profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i nekadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić te detaljno specificira zašto je spajanje dva kvarnerska brodogradilišta dovelo do katastrofe koja će, prema njegovu mišljenju, vjerojatno završiti stečajem.

'Cilj politike nije nikada bio restrukturirati i unaprijediti našu brodogradnju. To je bio nekorektan odnos, da ne upotrijebim neku grublju riječ. Politika se od tog problema uvijek htjela odmaknuti i rješenje je našla u privatizaciji, što se dogodilo i Uljaniku', kaže Jurčić te nastavlja:

'Uljanik je 2013. dobro stajao, pa su problem u 3. maju riješili tako da su ga gurnuli Uljaniku, a Uljanik su gurnuli radnicima. U takvoj industriji, koja je tehnološki zahtjevna i kapitalno intenzivna, radničko dioničarstvo ne može funkcionirati. To je kao da imate vojsku u kojoj postoji samo pješadija.'

Veliki problemi za oba brodogradilišta počeli su još 2008., u jeku velike globalne krize, koja je srušila potražnju za svježim brodovima. 'Tada su domaće firme, država, vojska, obalna straža i trajektni prijevoznici trebali naručiti brodove u našim brodogradilištima kako bi se ta industrija sačuvala, a tako to rade zemlje s brodograđevnom tradicijom poput Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem industriju živom drži ratna mornarica', rekao nam je Jurčić.

Posljedice prepuštanja brodogradnje samoj sebi vidljive su danas: dio krivnje snosi politika koja je godinama bježala od te industrije, a drugi dio je na leđima uprava koje se nisu drznule što javno, što tajno pritiskati Vlade i lokalnu zajednicu te upozoravati da će Uljanik, a s njim i 3. maj, neminovno propasti.

'Brodogradnja se ne spašava spašavanjem jednog brodogradilišta, spašava se cijela industrija, a mi to nikada nismo tako radili. Ne treba spašavati pojedina poduzeća, nego stvarati uvjete za normalan rad. Država je jedan od najvećih vjerovnika Uljanika i ako brodogradilište ode u stečaj, ono će se opet vratiti u ruke, tako da je ideja o 'mirnom pokopu' Uljanika predajom radnicima skoro pa zauvijek propala', zaključuje Jurčić.