Izražavajući sumnje u štetne postupke bivšeg premijera, Mesić je naglasio da je nekoliko puta razgovarao s premijerom Sanaderom o privatizaciji Ine, predlažući uključivanje stručnjaka i ljudi iz Ine u pregovore, ali mu je on svaki put rekao da se ne brine jer Polančec 'zna što radi'.

Prepuštanje upravljačkih ovlasti Mađarima

Međutim, kako su činjenice postupno izlazile u javnost, postajalo je sve jasnije da je Polančec kao glavni pregovarač prilično traljavo odradio posao i doveo hrvatsku stranu u nezavidan položaj. Najprije je isplivala činjenica da je mađarska strana sa 47 posto dionica Ine (samo tri posto više od države) preuzela dominaciju u Upravi i Nadzornom odboru. Točnije, ugovorom je predviđeno da u Nadzornom odboru MOL ima 5 od 9 članova, a u Upravi - u kojoj svaka strana ima po tri člana - MOL ima pravo na imenovanje predsjednika koji u slučaju izjednačenog broja glasova ima prevagu.

Skupa igra oko plinskog biznisa

Nakon što je na inzistiranje premijerke Jadranke Kosor objavljen ugovor o prodaji Ine, pokazalo se da su posebno šlampavo odrađeni pregovori o izdvajanju plinskog biznisa. Ponajprije, sporan je princip izdvajanja plinskog biznisa po modelu 'hrvatskoj državi gubici, a MOL-u dobit od prodaje domaćeg plina'. Naime, hrvatska strana pristala je otkupiti od Ine samo skladište plina i tvrtku koja se bavi trgovinom, dok se proizvodnja plina prepušta Ini.

Osim toga, postalo je jasno da Hrvatska već krši ugovor ne poštujući ugovorene rokove jer se Polančec obvezao da će Vlada do 1. srpnja ove godine otkupiti od Ine njezine tvrtke za trgovanje i skladištenje plina. Međutim, kako Hrvatska to nije učinila, MOL-u se otvorila mogućnost slobodnog raspolaganja dionicama Ine bez prava na prvokup hrvatske strane.

Nakon što je Hrvatska kupila skladište plina Okoli za 514 milijuna kuna, pregovori su zapeli. Ohrabreni dosadašnjim ustupcima, Mađari nameću hrvatskoj strani rješenje prema kojem bi se cjelokupna zaliha hrvatske proizvodnje plina odvijala bez rizika za njih, i to po cijeni jednakoj visokoj cijeni ruskog plina. Na svu sreću, odlaskom Damira Polančeca izbjegnuto je daljnje pogodovanje mađarskoj strani. Trenutno su pregovori u pat poziciji i sve je izglednije odustajanje od Polančecovog koncepta izdvajanja plinskog biznisa na račun države.

Međutim, MOL inzistira na provođenju ugovora koristeći kao sredstvo pritiska Inin dug prema Ministarstvu financija i podizanje cijena plina velikim korisnicima (Petrokemija). Slavko Linić, jedan od najžešćih kritičara Polančecovih poteza, smatra da je državni proračun poslom oko prodaje plinskog biznisa oštećen za 2 do 3 milijarde kuna.

Pritisak na Olgicu Spevec

Današnji Nacional spominje i pritisak Sanadera i Polančeca na Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja da promijeni prvobitno rješenje i odustane od zahtjeva za prodaju Tifona. Agencija je isprva tražila da se Tifon, kao jaka tvrtka unutar MOL-a, izdvoji i proda. U novoj verziji Agencija se zadovoljila prodajom bitno slabijeg Crobenza u vlasništvu Ine. Tako je MOL-u omogućeno da ostvari prevladavajući utjecaj na hrvatskom maloprodajnom tržištu naftnih derivata.

Sve te činjenice potvrđuju tezu Davora Šterna da prilikom sklapanja ugovora s hrvatske strane nisu bili dovoljno stručni ljudi, za razliku od mađarske. Pitanje je samo je li Polančec to radio iz neznanja ili je posrijedi svjesno pogodovanje mađarskoj strani. Nedvosmislen odgovor o tome trebali bi uskoro dati Uskok i Državno odvjetništvo.