Posljednjih dana dosta se pisalo (i govorilo) o nacrtu prijedloga novog Zakona o poticanju zapošljavanja, odnosno o njegovom dijelu koji se tiče povećanja zapošljivosti mladih bez radnog iskustva. Naime, jedan od prijedloga koji je izazvao najveću buru, a koji bi trebao doprinijeti smanjenju broja nezaposlenih mlađih osoba bez ikakvog radnog iskustva, jest uvođenje 'stručnog usavršavanja bez zasnivanja radnog odnosa', što se u medijima naknadno okarakteriziralo kao ' besplatno volontiranje'.

U raspravi koja je uslijedila mogli su se čuti razlozi i 'za' i 'protiv' spomenutog prijedloga. Tako su se argumenti 'za' uglavnom čuli iz redova Vlade i samog ministra Mrsića, dok su argumenti 'protiv', koji su u pravilu prednjačili, dolazili iz različitih izvora, uključujući sindikate, stručnu javnost, ali i udruge mladih. Iako argument 'bolje volontirati uz mjesečnu naknadu od 1.600 kuna i doprinose za mirovinsko nego ostati na burzi' u svojoj osnovnoj ideji ima smisla, u nastavku ovog teksta pokušat ću ukratko objasniti osnovne razloge zbog kojih i ja osobno smatram kako takav prijedlog nije najbolje rješenje za smanjenje nezaposlenosti mladih u postojećim okolnostima na tržištu rada, i gospodarstvu općenito.

Za početak, u postojećem Zakonu o radu (NN 149/09; NN 61/11) određeni su pojmovi probnog rada, obrazovanja i osposobljavanja za rad (članci 35. - 41.) gdje se, između ostalog, definira pojam pripravnika kao 'osobe koja se prvi put zapošljava u zanimanju za koje se školovala', koja se 'osposobljava za samostalni rad u zanimanju za koje se školovala' i čiji staž 'traje najduže godinu dana'. Dakle, već postoje (zakonske) odredbe koje utvrđuju način zapošljavanja mladih ljudi bez iskustva, kao i njihova prava i obveze, pa nije sasvim jasno što se točno novim zakonom želi postići.

Nadalje, tim istim zakonom je definiran pojam i 'stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa' (članak 41.), i to u slučaju da je 'stručni ispit ili radno iskustvo, zakonom ili drugim propisom utvrđeno kao uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta određenog zanimanja', pa se, prema tome, ovaj novi prijedlog djelomično kosi s već postojećom odredbom Zakona o radu.

S druge strane, Zakonom o volonterstvu (NN 58/07) uređuje se Načelo besplatnosti volontiranja kao i Načelo zabrane iskorištavanja volontera koje podrazumijeva zabranu 'volontiranja kojim se zamjenjuje rad koji obavljaju radnici zaposleni u skladu sa Zakonom o radu'. Isto tako, određeno je kako se volontiranjem ne smatra ni 'stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad) uređeno Zakonom o radu ili drugim propisima'. Ovaj zakon jasno ukazuje kako volonterski rad podrazumijeva neplaćeno, slobodno izabrano djelovanje, vođeno prvenstveno vlastitim altruističkim pobudama. Rad za poslodavca (privatnog ili državnog) prema ovom zakonu se ne može nazvati volontiranjem, čak i u slučaju da se ne dobiva nikakva naknada (u tom slučaju to postaje 'stručno osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa' definirano Zakonom o radu).

ZA PRIPRAVNIKE VIŠE NEMA MJESTA

Ako ostavimo zakonske nedorečenosti po strani (ipak nisam pravnik), dolazimo do onih stvarnih (ekonomskih) argumenta protiv ovog dijela prijedloga Zakona o poticanju zapošljavanja. S obzirom na trenutno stanje u gospodarstvu (340 tisuća registriranih nezaposlenih na kraju ožujka), jasno je kako je veoma teško naći posao, a posebice onima bez ikakvog iskustva. Kako se broj novih slobodnih radnih mjesta sporo otvara, prilikom svakog natječaja konkurencija je izuzetno velika. Ako tome pridodamo činjenicu da gotovo svaki poslodavac funkcionira na principu maksimizacije profita (osnove ekonomije), očito je kako će u toj 'konkurenciji' biti zaposleni oni koji imaju neko iskustvo. No to ne znači kako se oni bez iskustva (mladi) dok ne steknu neko iskustvo (radeći besplatno?) ne bi mogli/smjeli zaposliti.

To samo znači da je u trenutnoj situaciji poslodavac u mogućnosti zaposliti osobu sa Zavoda za zapošljavanje koja ima iskustvo i spremna je raditi za 'pripravničku' plaću te time uštedjeti i novac i vrijeme. U razdoblju do prije nekoliko godina (dok je gospodarstvo raslo) zapošljavanje osoba bez iskustva na pripravničke pozicije je bila svakodnevna pojava, budući da se u tom razdoblju na burzi nisu mogle naći osobe s adekvatnim iskustvom koje bi bile spremne raditi za nižu plaću na određeno vrijeme i/ili probni rok (pripravnički uvjeti). Ovo govori u prilog tome da bez pokretanja potražnje na tržištu rada nikakve mjere na strani ponude neće smanjiti nezaposlenost

Također, ako problem i predstavlja to što osoba nakon školovanja nije spremna/sposobna obavljati posao za koji se školovala, onda rješavanje tog problema leži na Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, a ne na Ministarstvu rada i mirovinskog sustava. Jedno od rješenja bi svakako bilo uvesti obavezne prakse i u srednjim školama i na fakultetima (tijekom cijelog školovanja), koje bi se onda mogle na neki način okarakterizirati kao 'stjecanje iskustva'. Ako država ima novca, onda bi se poslodavcima koji primaju školarce i studente na praksu mogli isplaćivati poticaji.

OTVARA SE PROSTOR ZA ZLOUPORABE

U nacrtu prijedloga novog zakona najavljeno je i dobivanje potencijalne naknade za volontere (1.600 kn) i s pravom većina kritičara komentira kako je to trošenje novca poreznih obveznika na povećanje profita privatnih poduzetnika. Jednostavno ne postoji razlog zbog kojeg neki poslodavac ne bi iskoristio ovakvo što (maksimizacija profita) - dobiva manje-više besplatnu radnu snagu na godinu dana bez obaveze stalnog zapošljavanja nakon isteka toga roka, što teoretski znači da nakon godinu dana može uzeti novog 'volontera' i nastaviti povećavati profit. Nadalje, navodi se kako je ta naknada zapravo oblik stipendije. I stvarno, 1.600 kuna mjesečne stipendije ne čini se loše. Ako, naravno, živite u studentskom/učeničkom domu, hranite se u menzama, imate besplatan prijevoz i sl.

Isto tako, ministar Mrsić kaže: 'Tko ne želi volontirati, može tražiti posao na drugi način', no ako se ovakve mjere ozakone niti jedan racionalan poslodavac neće uzimati nekog običnog pripravnika (i plaćati mu puni iznos plaće koliko god malen on bio) kada može dobiti istog čovjeka besplatno, što znači da bi takvim zakonom svi mladi koji ne pristanu na volontiranje ostali na burzi. S druge strane, što je s onima koji potpišu 'ugovor o volontiranju' na godinu dana i u roku dva mjeseca pronađu 'pravo' zaposlenje?

Kako se sporne situacije ne bi događale (ili kako bi se barem ublažile), u Ministarstvu najavljuju oštar nadzor nad poslodavcima koji budu koristili takve mjere. No, poučeni prethodnim iskustvom o (ne)učinkovitosti državnog nadzora nad, primjerice, uplatom doprinosa ili plaćanjem poreza, sumnjam kako bi ikakav nadzor i u ovom slučaju spriječio njegovu zloupotrebu. Sjetimo se samo da živimo u Hrvatskoj. Ovo su bili samo neki od razloga zbog kojih ne smatram da bi uvođenje 'stručnog usavršavanja bez zasnivanja radnog odnosa' u sklopu Zakona o poticanju zapošljavanja a s ciljem povećanja zapošljivosti mladih stvarno i dovelo do povećanja zapošljavanja mladih osoba bez iskustva.

I za kraj, koliko god ideja u svojoj osnovi bila dobra (bolje i volontiranje od čekanja na burzi), smatram kako donošenje ovog zakona ne bi donijelo toliko željeno smanjenje nezaposlenosti mladih, osim možda u statistici Zavoda za zapošljavanje. Bez pokretanja proizvodnje i gospodarstva općenito, nikakve vatrogasne mjere ne mogu povećati zapošljavanje. A jednom kad gospodarstvo krene, poslodavci će rado na pripravničke pozicije zapošljavati i mlade bez iskustva, koji će vrlo brzo postati dio bilo kojeg poslovnog okruženja.

Članak je autorskog karaktera i nužno ne odražava stav Ekonomskog instituta Zagreb