Stotine plastičnih tanjurića i čaša, vrećica i bočica te slične jednokratne plastike dnevno završe u ili oko koševa za smeće na samo jednoj popularnoj plaži na Jadranu, u špici turističke sezone. I dok naše komunalne službe pokušavaju držati pod kontrolom količinu novog smeća koja ide uz nagli porast gostiju, pravi bi cilj trebao biti smanjenje korištenja jednokratne plastike i ambalažnog otpada, kao posljedica moderne potrošačke kulture 'kupi, iskoristi, baci'
U Francuskoj su tako prošle godine zabranili plastične vrećice, a zatim postavili ljestvicu vrlo visoko i prvi u svijetu zabranili upotrebu plastičnih čaša i pribora za jelo. Primjer je i javna uprava u njemačkom gradu Hamburgu koja je u svojim institucijama zabranila korištenje plastičnih boca, šalica za kavu i druge slične ambalaže. Hrvatskoj ipak ide na ruku jedan od rijetkih uspješnih sustava u Europi za prikupljanje ambalažnog otpada preko povratne naknade, pa se barem plastične bočice za vodu i sokove rjeđe viđaju u koševima za smeće.
Oko 80 posto plastike koja završi u oceanima i morima dolazi s kopna, a Greenpeacov izvještaj nedavno je pokazao da se u sredozemnom bazenu na svakih četiri četvorna metra može naći jedan komad plastike. Na žalost, tako se sasvim izvjesno čini da će u svjetskim morima do 2050. godine biti plastike koliko su teške sve ribe, ako nastavimo s istom dinamikom onečišćavanja tog plavetnila, kako su poručili iz Zaklade Ellen MacArthur na ovogodišnjem susretu u Davosu.
'Sve više proizvodimo plastiku za jednokratnu upotrebu, koja nam je uglavnom nepotrebna, dok recikliranje samo po sebi nije dovoljno rješenje. Najezda plastike ubrzano pretvara naša mora u najveća odlagališta otpada, čime ugrožavamo morske životinje, a i nas same. Naime, niz je negativnih učinaka otpada u morima na taj okoliš i stoga je iznimno važno da naši zakonodavci inzistiraju na što strožim mjerama smanjenja onečišćenja plastičnim materijalima u EU-u', ističe dr. sc. Božica Šorgić, viša stručna suradnica u Zavodu za okolišno inženjerstvo.
Navodi tako da morski organizmi stradavaju zbog zaplitanja o otpad ili konzumiranja otpada s obzirom da izgledom može biti sličan hrani, raznim oblicima, bojama i dimenzijama. Također, plastični materijali mogu adsorbirati onečišćujuće tvari iz morskog okruženja u kojem plutaju i tako prenijeti razne organske i anorganske onečišćujuće tvari i invazivne vrste na velike udaljenosti.
Važno je uočiti da legislativa itekako puno znači kada je riječ o otpadu i, u ovom slučaju, plastičnoj ambalaži. Europska komisija polaže puno nade u svoj paket mjera o kružnom gospodarstvu s ciljem recikliranja 75 posto ambalažnog otpada do 2030. godine. Ipak, iako plastika čini tek oko 19 posto ambalažnog otpada u Uniji, taj se otpad najmanje reciklira od svih ambalaža, tek 36 posto. Principi cirkularne ekonomije stavljaju naglasak upravo na odgovorno iskorištavanje resursa, pa se osim recikliranja, sve češće nameće pitanje i ponovnog korištenja raznih materijala. Tako najnovija studija Zaklade Ellen MacArthur pokazuje da bi se barem 20 posto plastične ambalaže moglo ponovno koristiti i to više puta, za istu svrhu, poručuju iz Reloop platforme, udruge koja okuplja brojne europske stručnjake radi podrške ideji kružne ekonomije.
Proces promjene ponašanja kod građana ide vrlo sporo, ali najčešće u pozadini stoji industrija i pravila koja određuje države. U Finskoj je, primjerice, 'zeleni porez' na ambalažu koja se ne može reciklirati bio 67 centi po litri dok je za reciklabilnu bio 17 centi. Finci su tako 2000. godine oko 73 posto piva i 98 posto sokova kupili u bocama koje se mogu ponovno puniti. No, država je 2008. izjednačila porezno opterećenje na pakiranja za pića, bez obzira mogu li se reciklirati ili ne. U samo godinu dana, na tržištu su ostale samo jednokratne plastične boce, a nestale su one koje su mogu ponovno puniti.
S druge strane, u Njemačkoj recikliraju više od 97 posto PET ambalaže. Trećinu te plastike proizvođači ponovno iskoriste za proizvodnju boca, a ostatak odlazi u tekstilnu i filmsku industriju za novu upotrebu. Proces prikupljanja i recikliranja te ponovnog korištenja sirovine za izradu novih proizvoda od plastike, pozicionirao je Njemačku kao lidera među državama koje provodi kružno gospodarstvo u djelo, na primjeru PET ambalaže.
Hrvatska je jedna od rijetkih država u Europskoj uniji koja ima sustav povratne naknade za ambalažni otpad, uključujući i PET ambalažu. Na žalost, prednosti koje postoje, u praksi ne funkcioniraju savršeno za sve dionike u tom lancu, od privatnih tvrtki do države. Dovoljno se prisjetiti nelegalnog 'uvoza' smeća iz Slovenije, odnosno nepropisnog povrata plastičnih boca iz susjedne države u aparate za prihvat ambalaže u hrvatskim trgovinama.
Nelogične su i netransparentne i brojke o količinama ambalaže na tržištu i njezinog recikliranja jer se u Planu gospodarenja otpadom Ministarstva zaštite okoliša i energetike navodi da se u Hrvatskoj godišnje proizvede više od 100 tisuća tona plastičnog i staklenog ambalažnog otpada.
Istovremeno se navodi da je količina prazne ambalaže stavljene na hrvatsko tržište gotovo dvostruko veća od registriranih količina u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Potpuno je jasno da je potreban učinkovitiji sustav kontrole proizvođača i tvrtki koje stavljaju proizvode u povratnoj ambalaži na tržište, odnosno jesu li barkodovi s ambalaže prijavljeni u bazu podataka Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
Za očekivati je ipak da će se taj naš svijetli primjer u gospodarenju otpadom dovesti u potpuni red, s obzirom da su se nadležne institucije pokrenule i donijele akcijski plan za provedbu Plana gospodarenja otpadom, uredbu za razvrstavanje kućnog otpada u tri spremnika… Pozadinski motiv su zasigurno Europska komisija i donesene direktive, a i novac iz EU fondova, poput 475 milijuna eura za promjene u gospodarenju otpadom.
