Ako provedete neko vrijeme u društvu ljudi zaduženih za monetarnu politiku, čut ćete kako se stalno ponavlja jedna riječ – 'normalizacija'. Većina tih službenika shvaća da više nije vrijeme za štednju i da u ovom trenutku krediti moraju biti lako dostupni, a kamatne stope niske. Ali ipak, ti ljudi s nestrpljenjem očekuju dan kada će moći zaoštriti politiku ili, slikovito rečeno, 'oteti vrč s punčem čim se zabava zagrije'.

Ali što ako svijet u kojem živimo posljednjih pet godina predstavlja novo normalno stanje? Što ako depresijski uvjeti budu potrajali, ne još godinu-dvije dana, nego desetljećima. Možda mislite da su takve spekulacije nešto čime se bave radikalni marginalci. Takve ideje su zaista radikalne, ali nisu toliko marginalne.

Zapravo, argumenti u prilog 'sekularne stagnacije' – permanentnog stanja u kojem je depresivno gospodarstvo normalno, s kratkim i rijetkim epizodama pune zaposlenosti – nedavno su ozbiljno prezentirani na jednom uglednom skupu, MMF-ovoj velikoj godišnjoj istraživačkoj konferenciji. A čovjek koji ih je iznio bio je glavom i bradom Larry Summers, bivši ministar financija i ekonomski savjetnik predsjednika Obame.

A ako je Summers u pravu, sve što su ugledni ljudi govorili o ekonomskoj politici je netočno i ostat će netočno još dugo.
Summers polazi od činjenice koja bi trebala biti očigledna, ali je često zanemarena: financijska kriza koja je pokrenula Veliku recesiju sada je daleko za nama. Zaista, po većini pokazatelja, završila je prije više od četiri godine. Pa ipak, američka ekonomija je i dalje u depresiji.

Zatim je istaknuo još nešto: prije krize smo imali ogromne balone nekretnina i duga. Međutim, čak i uz ogromnu potrošnju pokrenutu tim mjehurima, opće ekonomsko stanje bilo je srednje žalosno – tržište rada je bilo u redu, ali nije bilo sjajno, a bum nikada nije dovoljno snažan da proizvede značajan inflatorni pritisak.

Summers iz toga izvlači zanimljivu pouku: mi imamo, rekao je on, ekonomiju čije je normalno stanje zapravo stanje nedovoljne potražnje – u najmanju ruku stanje blago depresivne ekonomije – koja se približava punoj zaposlenosti isključivo kada je pogura neki balon.

Krugman dodaje još neke dokaze u prilog Summersove teze. Ako se pogleda dug domaćinstva u odnosu na prihode, on je prilično stabilan od 1960. do 1985, ali drastično je i nezaustavljivo rastao od 1985. do 2007, kada je nastupila kriza.

Međutim, iako se domaćinstva sve više zadužuju, ekonomske performanse tijekom čitavog razdoblja bile su u najboljem slučaju osrednje, a potražnja nije pokazala nijedan znak da ide ispred ponude. Gledajući unaprijed, očigledno se ne možemo vratiti na stanje konstantno rastućeg duga. Ali to podrazumijeva slabiju potrošačku potražnju – a kako da se bez nje vratimo na punu zaposlenost?

Za Krugmana su sve to dokazi da je blaga depresija postala prirodno stanje američke ekonomije, a kratke epizode prosperiteta javljaju se samo uslijed mjehura i neodrživog zaduživanja.

Zašto se to događa? Jedan mogući odgovor je usporeni rast stanovništva. Rastuća populacija stvara potražnju za novim kućama, novim poslovnim zgradama i tako dalje; kada se rast uspori, potražnja opada. Radno sposobno stanovništvo u Americi naglo je poraslo 1960-ih i 1970-ih, kako su stasavali bejbi-bumeri, a radna snaga rasla je čak i brže jer su žene ulazile na tržište rada. Sve je to sada iza nas. I mogu se vidjeti posljedice: čak ni u jeku mjehura nekretnina nije izgrađeno ni približno toliko kuća kao sedamdesetih.

Još jedan mogući faktor je uporan trgovinski deficit, koji se pojavio 1980. i koji je od tada fluktuirao, ali nikada nije nestao.

Zašto je sve to važno? Jedan odgovor je da guverneri središnjih banaka trebaju prestati pričati o 'izlaznim strategijama'. Jeftini novac bi trebao biti tu još dugo, kao što vjerojatno i hoće. To, s druge strane, znači da možemo zaboraviti sve one jezive priče o državnom dugu, koje otprilike kažu: 'To možda nije problem sada, ali sačekajte samo da kamatne stope porastu.'

'Iz šire perspektive, ako naša ekonomija ima stalnu tendenciju ka depresiji, živjet ćemo po obrnutim pravilima depresijske ekonomije – u kojoj je vrlina porok, a razboritost ludost, gdje od pokušaja da se uštedi (uključujući pokušaje smanjenja budžetskog deficita) svi imaju samo štetu – i to dugo', zaključuje Krugman.