Rusija, drugi po veličini izvoznik nafte na svijetu, nikad nije bila članicom udruge zemalja izvoznica nafte OPEC, niti je htjela pristati da joj glavni izvoznik, Saudijska Arabija, naređuje što treba činiti, piše Deutsche Welle.

Ali u ovoj epidemiji koronavirusa postalo je jasno kako svjetsko gospodarstvo gubi zamah i kako je nafte na tržištu više nego što je treba. Dakle njezina cijena počela je padati i Rijad je zato pozvao sve izvoznike da smanje ponudu kako bi se cijena održala na željenoj razini. No Moskva je to glatko odbila.

Ovog ponedjeljka Saudijska Arabija zato je krenula drugim putem: drastično je sama povećala izvoz, što je dovelo do najvećeg pada vrijednosti nafte na svjetskom tržištu još od doba Zaljevskog rata 1991. godine: prošlog tjedna barel (WTI) je bio negdje oko 45 dolara, a u ponedjeljak je u jednom trenutku cijena pala na 27,34 dolara.

Tijekom tjedna cijena se nešto oporavila, ali ima stručnjaka koji smatraju kako nije nemoguće da će pasti i ispod 20 dolara. A to nije samo gospodarsko pitanje, nego je i prava politička bomba – čak i za zemlje koje sudjeluju u ovom ratu.

Princ Muhamed ima velikih planova za smanjenje ovisnosti svoje zemlje o nafti. Ali za te velike planove treba i golem novac - na ovaj način će ga teško steći. Što onda uopće znači ovaj rat cijenom?

Ovaj potez Saudijske Arabije iznenadio je i mnoge naftne stručnjake: najveći izvoznik nafte i zemlja koja može eksploatirati najjeftiniju naftu na svijetu već je prije počinjala ratove cijenom, ali još nikad takav koji bi i nju mogao teško pogoditi.

Jer to je zemlja koja je još uvijek najvećim dijelom ovisna o nafti i plinu: on je zaslužan za polovicu njezinog BDP-a i gotovo 70 posto prihoda od izvoza. A to je i zemlja koja ima velikih planova, tako da joj – prema procjeni MMF-a – treba cijena od oko 84 dolara po barelu da bi zaokružila svoj proračun. Čak i znatno veći izvoz po mnogo manjoj cijeni nikad neće pokriti njezine potrebe, piše Deutsche Welle.

To znači da će Rijad opet posegnuti u svoju pričuvu, kao što je već više puta bio slučaj u proteklim godinama. Ali prijestolonasljednik Muhammed bin Salman najavio je velike projekte kojima bi se smanjila tolika ovisnost Saudijske Arabije o nafti. A ti projekti traže novac – kojeg ovako neće biti. Zato i analitičari tek nagađaju što geopolitički znači ovaj potez i što će on značiti za odnose na saudijskom dvoru.

Rusija ima i drugih bogatstava osim nafte i plina, ali to joj je ipak jedan od najvažnijih izvora dragocjenih deviza. A s ovim cijenama Putin će još teže moći održati svoja obećanja.

Rusija nije toliko ovisna o svojoj nafti kao Saudijska Arabija, ali i njoj je to najvažniji izvor prihoda: gotovo polovica proračuna Moskve dolazi iz energetskog sektora. Stručnjaci procjenjuju kako Rusija može izdržati cijenu i od 42 dolara po barelu, ali sve ispod toga bolno je i za Putina. U svojim obraćanjima naciji ruski predsjednik redovito obećava razne poklone i socijalne potpore. Rusi su se već navikli da mu ne vjeruju sve što im kaže, ali uz ovu cijenu nafte to bi moglo biti još teže.

To znači da će Putin vjerojatno posegnuti za oko 150 milijardi dolara iz posebne blagajne, napunjene dok je cijena nafte bila visoka. Kremlj tvrdi kako bi i '10 godina izdržao niske cijene nafte', ali i to su tek priče. Rusija - i osobito Putin - treba veću cijenu nafte i zato će se vrlo vjerojatno vratiti za pregovarački stol.

Američke naftaše zamišljamo kao goleme korporacije. Naravno, neke jesu goleme, ali mnoštvo naftaša su razmjerno malene tvrtke i vlasnici naftnih polja koji su na rubu propasti ako cijena nafte ostane niska. U izbornoj godini to je i političko pitanje.

Najveći proizvođač nafte, SAD, nije toliko ovisan o svom izvozu, ali jest bolno ovisan o svjetskoj cijeni nafte. Mnogi američki naftaši razmjerno su male kompanije i poduzetnici koji su u velikim poteškoćama kad nafta padne ispod 65 dolara po barelu. Niska cijena znači da će biti manje investicija i manje radnih mjesta kako u proizvodnji tako i u eksploataciji.

Već 2015. i 2016., kad je cijena nafte drastično pala, američki naftaši bili su na rubu bankrota. Tada je mnoge ipak spasio Wall Street jer su investitori vjerovali kako će cijena nafte neminovno rasti i da će izvući lijepu dobit. No cijena nije rasla tako brzo i tako naglo kao što se očekivalo, tako da će ovog puta biti mnogo manje investitora koji će biti spremni položiti svoje milijune u posao s američkom naftom. A to je pak onda posebno poglavlje u ovoj, izbornoj godini u SAD-u.

Gospodarstvo Nigerije upravo je do boli ovisno o nafti. I još se nije posve oporavilo ni od prošlog rata cijenama prije četiri godine.

To je najveći proizvođač nafte u Africi, ali i zemlja koja se još uvijek bolno sjeća 2016., kad je tamošnje gospodarstvo bilo desetkovano padom cijene nafte. Jer Nigerija je u golemoj mjeri ovisna o nafti – ona čini 90 posto njezinog prihoda od izvoza i svaki poremećaj na tržištu za tu zemlju ravan je razornom potresu. Nigeriji bi idealna cijena bila čak negdje oko 60 dolara po barelu jer se još uvijek oporavlja od prethodnog udarca: inflacija je već i sad dvocifrena, a ako se tako nastavi, bit će samo još gore, piše Deutsche Welle.

Čitav je niz zemalja kojima je njihova nafta praktično jedini izvor prihoda i koje su i prije ovog pada cijena imale golemih gospodarskih problema. Ali primjer Venezuele, zemlje s najvećom zalihom nafte na svijetu, već je odavno pokazao: nafta je važna sirovina, ali nipošto nije jamstvo blagostanja. Jer čak i ako Saudijska Arabija prekine ovu poplavu nafte, glavni problem je još uvijek tu: nitko ne zna kakve će posljedice imati ova epidemija koronavirusa i nafta više nije tako tražena. A to znači možda nešto više u džepovima vozača na Zapadu, ali i osjetno praznije blagajne u tim zemljama.