Prema riječima premijera Plenkovića, minimalac će porasti za pet posto i dosegnuti 43 posto prosječne plaće. To znači da bi se sa sadašnjih 3276 kuna bruto trebao popeti na 3440 kuna. Kao i obično, sindikati nisu zadovoljni i traže da on u 2018. iznosi najmanje 45 posto minimalne plaće (3620 kuna), dok poslodavci upozoravaju da će administrativno povećanje najniže plaće ugroziti neke industrije poput tekstilne, u kojima tvrtke posluju na rubu rentabilnosti.

Kako bi odobrovoljila sindikate, Vlada prihvaća njihov zahtjev za izmjenama zakona kojima se sprečavaju uočene manipulacije u izračunu minimalne plaće. Tako će se u Zakon o minimalnoj plaći ugraditi odredba kojom se precizira da je osnovna plaća minimalna te da se na nju ne računaju dodaci poput prekovremenog rada. 

Da bi i poslodavci bili zadovoljni promjenama, Vlada će smanjiti doprinose na minimalne plaće za 50 posto.   

Minimalna plaća propisana je u većini europskih zemalja i predstavlja najmanji iznos koji radniku pripada za rad u punom radnom vremenu. Njena svota i kupovna snaga uvelike se razlikuju od zemlje do zemlje, ovisno o razvijenosti, životnom standardu i socijalnoj osjetljivosti.

Iskazuje se u bruto iznosu na mjesečnoj razini pa tako hrvatski minimalac trenutno iznosi 442 eura i u rangu je mađarskog i slovačkog. Znatno je viši od bugarskog i rumunjskog, ali je zato upola manji od slovenskog. U odnosu na razvijene europske zemlje, dostiže tek četvrtinu iznosa.

Premda po visini minimalca u konkurenciji tranzicijskih zemalja još uvijek dobro stojimo, problem je to što postupno zaostajemo kao i u mnogim drugim područjima. O tome svjedoče usporedni podaci koji pokazuju da su se od 2008. do 2017. minimalne plaće otprilike udvostručile u Bugarskoj i Rumunjskoj, u Slovačkoj su porasle 80 posto, u tri baltičke države članice (Estonija, Latvija, Litva) od 64 do 69 posto, dok je u Hrvatskoj minimalac u promatranom razdoblju povećan tek petnaestak posto.

Eurostat dijeli zemlje prema minimalnoj plaći u tri grupe. U prvoj su zemlje s minimalnim plaćama do 500 eura. Od 10 zemalja članica EU-a na začelju je Bugarska s minimalcem od 235 eura, Hrvatska je oko sredine, a na gornjoj granici je Estonija s 470 eura.

U drugoj skupini je pet zemalja (Portugal, Grčka, Malta, Slovenija i Španjolska) s minimalcem između 500 i 1000 eura. Nacionalne minimalne plaće u tim zemljama iznose od 650 eura u Portugalu do 826 eura u Španjolskoj.

U trećoj skupini su bogate zemlje, u kojima primanja najslabije plaćenih radnika premašuju 1000 eura. U tim zemljama minimalac iznosi od 1397 eura u Velikoj Britaniji do 1999 eura u Luksemburgu.

U svim zemljama kandidatkinjama za članstvo u Uniji minimalne plaće bile su slične plaćama u državama iz prve skupine u rasponu od 155 eura u Albaniji do 479 eura u Turskoj. Eurostat prati i minimalnu plaću u SAD-u, koja iznosi 1192 eura mjesečno i nalazi se unutar raspona iz treće skupine.

Razlike između minimalnih plaća među zemljama EU-a znatno su manje kada se uzme u obzir paritet kupovne moći. Naime države članice EU-a iz prve skupine s relativno niskim minimalnim plaćama izraženima u eurima obično imaju niže cijene, stoga i relativno više minimalne plaće kad se izražavaju u standardu kupovne moći (SKM).

Primjenom pariteta kupovne moći, razlike u iznosima minimalnih plaća među državama članicama smanjuju se s omjera 1:8,5 u eurima na omjer 1:3,3. Drugim riječima, dok je najviša minimalna plaća 8,5 puta veća od najniže kada se izražava u eurima, izražena u standardu kupovne moći ona je samo 3,3 puta viša od najniže.

Mjerene SKM-om, minimalne mjesečne plaće u državama članicama kreću se u rasponu od 501 SKM-a u Bugarskoj do 1659 SKM-a u Luksemburgu.

Preračunavanjem eura u standard kupovne moći, većina zemalja iz prve skupine, uključujući Hrvatsku, prelazi u drugu skupinu zemalja sa srednjim minimalnim plaćama.

Treba naglasiti da ne postoji precizan način usporedbe minimalnih plaća. Paritet kupovne moći ispravlja razlike u prosječnim troškovima života između zemalja, ali ne uzima u obzir moguće varijacije u cijenama između gradova unutar iste zemlje ili neke druge faktore, poput broja djece u kućanstvima ili troškova školovanja.