Zašto je država potrošila 50 milijuna kuna spašavajući nešto što se spasiti nije dalo? Hoću li i kada dobiti svoj osigurani novac? Zašto je HNB 'dozvolila' da se to dogodi? Hoće li se osigurani depoziti isplatiti na teret poreznih obveznika? Jesu li druge banke također 'na rubu'? Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Pokušajmo potražiti barem neke od njih.

MAKNITE VLADU OD BANAKA

Javnosti su već dobro poznate informacije o poslovnoj isprepletenosti Banke s vladom (tj. g. Čačićem) i o nemuštom načinu kako je 50 milijuna kuna bačeno u bunar Centar banke. To treba tumačiti kao još jednu potvrdu da vladu treba Kineskim zidom odvojiti od banaka. Svaki, ali baš svaki kontakt ove vrste u našoj je povijesti završavao milijunskim gubicima.

Ljudima s imalo memorije mora biti teško shvatljivo zašto se takve stvari ponavljaju. No razlog je jednostavan: još uvijek robujemo nacional-komunističkim floskulama o opasnostima stranih banaka i potrebama da se nacionalni suverenitet ostvaruje kontrolom države nad bankama. Dokle god ljudi vjeruju u tu maglu, teren je čist za lovce u mutnom koji traže banke s nižim kriterijima i mogućnošću prijateljskog uvjeravanja ili zavrtanja ruku.

Kakva je u tome uloga HNB-a? Nije li on nezavisni regulator banaka? Jest, ali ne može bankama narediti što da rade dok za to nema čvrste pravne osnove. Već vidim Vujčića kako dolazi na sastanak s Čačićem i Linićem i govori im što da rade, a ovi ga pokorno slušaju. Da ispričam još koji vic? U ovom je slučaju jasno da je HNB neko vrijeme znala za probleme u banci i držala ju pod posebnim mjerama i prismotrom.

Štoviše, HNB je u tome bila donekle razvidna. Već neko vrijeme na njihovoj web stranici stoje podaci o kapitalnoj adekvatnosti banaka koji pokazuju da je s 30.6.2013. Centar banka imala kapital ispod propisanog minimuma (9,8% < 12%). Ostaje pitanje što je s ranijim podacima koji pokazuju da je banka imala kapitalnu adekvatnost iznad propisanog minimuma: jesu li ti podaci bili realno prikazani, ili se malo 'puštalo' da Čačić i Linić u miru obave posao koji su naumili?

OSIGURANA ŠTEDNJA NE ISPLAĆUJE SE NA TERET POREZNIH OBVEZNIKA

Kada se nevolja već desila, dobro je što su osigurani depoziti do 100.000 eura. Ili nije? Gospođa Tina Šimurina je s ekrana HTV-a 'informirala' građane da će štednja biti isplaćena na teret hrvatskih poreznih obveznika. Netočno. Na teret hrvatskih poreznih obveznika ide investicijska avantura naše vlade (onih 50 milijuna), a osigurana se štednja isplaćuje iz Fonda osiguranja štednje. U njemu su akumulirana sredstva koja uplaćuju banke nakon što godišnje obračunaju 0,32 posto od vrijednosti osiguranih depozita koje smo im mi povjerili na čuvanje.

Iako banke računovodstveno snose trošak premija osiguranja (premije im smanjuju dobit), taj trošak se zapravo dijeli između deponenata i banaka. Ako banke u potpunosti prevaljuju troškove premije osiguranja na deponente tako što im plaćaju nižu kamatu na depozit od one koju bi im plaćali da premije nema, onda su krajnji nosioci toga troška sami štediše. I to je i pravedno i ekonomski logično, baš kao što korisnik kasko police osiguranja od autoodgovornosti plaća kasko premiju.

S tim u vezi, ovih se dana na Facebooku razvila živa rasprava u kojoj se moglo pročitati da trošak ipak plaćaju porezni obveznici, jer štediše su porezni obveznici. Prema toj izvitoperenoj logici, na teret poreznih obveznika financiraju se i kupnje čaja i paste za zube, jer većina kupaca su porezni obveznici. Zato, ponovimo: osigurana štednja neće se isplatiti na teret poreznih obveznika (točnije: iz poreza, proračuna).

S osiguranom je štednjom povezan drugi problem koji ekonomisti nazivaju moralni hazard. Danas mnogi, za naše prilike vrlo bogati ljudi, hrle u banke s višim kamatnim stopama nimalo ne mareći za rizik. Logično, jer znaju da je štednja do izvanredno visokog iznosa od 100.000 eura osigurana, a trošak premije ne osjećaju kao svoj. I kad bi ga osjetili, pitanje je bi li premiju osjećali kao dovoljno visoku da ih potakne na brigu o riziku štednje.

Ne znam koliko je toga bilo u Centar banci, no takvo je ponašanje opasno za stabilnost sustava. Nisam protiv osiguranja štednje – ono je izvorno i zamišljeno da zaštiti 'obične ljude' s prosječnim iznosima štednje, a ne bogate i investitore. Zato, mislim da su naši pregovarači s EU-om pogriješili prihvativši za naše uvjete enormno visok limit od 100.000 eura koji sada najbogatijima omogućuje da se opuste, jer će troškove njihovih financijskih avantura pokriti svi drugi štediše (ne porezni obveznici).

BANKE SU ZDRAVE

Ipak nije sve tako crno. Druge banke imaju toliko kapitala da je epizoda s Centar bankom, unatoč dugotrajnoj krizi, nalik ubodu komarca. Tako je i Credo banka 2011. bila 'velika medijska misa', a do danas je zaboravljena. Hrvatske banke imaju najveću adekvatnost kapitala u Europskoj Uniji (20,7 posto), a političari ne mogu lako zagrabiti u njihove aktive. Još jednom: Kineski zid između politike i banaka najbolje je osiguranje štednje.

Također bi bilo pogrešno zaključiti da u Hrvatskoj imamo neki problem sa svim malim bankama. Najveći broj malih banaka posluje stabilno u svojim tržišnim nišama i ima veoma visoku kapitalnu adekvatnost. Bilo bi suludo tvrditi da nikada više nijedna banka neće propasti, ali treba reći da u Hrvatskoj nemamo niti jednu naznaku onoga što zovemo 'sistemska kriza'. I to unatoč vrlo lošoj ekonomskoj politici, koja je došla do izražaja i ovaj put.