Kad bi se gledali samo podaci o kretanju prihoda i dobiti svih vukovarskih tvrtki od 2010. do 2015. mogli bi govoriti o gospodarskom bumu. Prihodi su se skoro utrostručili s 2,3 milijarde kuna na 6,1 milijarde kuna. Dobit je 2013. iznosila u tom petogodišnjem razdoblju najnižih 25,3 milijuna kuna, a lani je bila 272,3 milijuna kuna.

Jedan poduzetnik iskrivljuje stvarnu sliku

Ali da je to nažalost samo varka otkriva broj zaposlenih. Iako je poduzetnički korpus nabujao na trenutnih 435 tvrtki, u istom razdoblju za 16 posto smanjio se broj radnika s 5.160 koliko ih je bilo 2010. na prošlogodišnji 4.338. Inače ukupan broj zaposlenih, kad se privatnom sektoru pribroje i ostali, kreće se oko 9.500.

U usporedbi s tim podacima fantastično zvuče prijeratne brojke o čak 28.800 zaposlenih Vukovaraca što je više nego što danas grad broji stanovnika, 27.683 prema popisu iz 2011. godine. Prije Domovinskog rata u Vukovaru je živjelo oko 44.000 ljudi.

Glavni 'krivac' za iskrivljenu poduzetničku sliku, odnosno nesrazmjer između financijskih brojki i stvarnog stanja, je Prvo plinarsko društvo (PPD) u vlasništvu Osječana Pavla Vujnovca. Prije nekih tri - četiri godine malo je tko znao za tu tvrtku van energetskih krugova dok je danas i te kako poznata u široj javnosti, ako ništa drugo kao glavni sponzor rukometnog kluba Zagreb.

PPD se s lanjskim prihodom od 3,7 milijardi nalazi među 15 najmoćnijih hrvatskih kompanija. Kako je Vujnovac izgradio svoje carstvo pročitajte ovdje

Vukovar gospodarski nazaduje

Kad se izbace financijske brojke PPD i njegovih četiriju sestrinskih tvrtki koje također imaju sjedište u gradu na Dunavu ispada kako je vukovarsko gospodarstvo od 2010. do 2015. stagniralo, čak i nazadovalo jer su ukupni prihodi preostalih 430 poduzetnika nešto manji od tih početnih 2,3 milijarde kuna.

Inače tri najveće Vujnovčeve tvrtke, uz PPD su to Energia Naturalis i PPD-Opskrba poslovnih korisnika zapošljavaju svega, prema podacima Fine, oko 30-tak djelatnika.

Pad broja zaposlenih i niži poduzetnički prihodi, bez PPD-a, jasno govore kako privatni sektor u Vukovaru ima velikih problema. Nema novih investicija i projekata, a time niti novih radnih mjesta. Još kad se zna kako je prosječna vukovarska mjesečna neto plaća u 2015. iznosila samo 3.749 kuna što je 2000 kuna manje od državnog prosjeka zapitate se od čega Vukovarci žive.

Pitanje života i smrti

Na teško stanje upozorio je nedavno i gradonačelnik Ivan Penava iz HDZ-a pozvavši državu da odluči hoće li Vukovar 'živjeti ili umrijeti'. Penava se požalio kako je većina imovine u gradu od stambenog fonda do zemljišta unutar industrijskog kompleksa Borova u rukama države. Poručio je tad i kako je grad učinio sve što je mogao da privuče investitore.

'No, to su i dalje vrlo skromne brojke u odnosu na to kako je ovdje bilo prije. Ako uz ove naše napore nastavimo ovim tempom, Vukovaru će trebati 100 godina da dođe na razinu prije Domovinskog rata. Mi smo s lokalne razine učinili sve što smo mogli, no treba nam odlučan korak Vlade RH za potporu kako bismo mogli realizirati krupnije zahvate, što Vukovar zaslužuje', rekao je Penava.

Zadnja velika investicija realizirana je prije šest godine kada je otvorena tvornica mineralnih gnojiva Adriatica Dunav u talijanskom vlasništvu vrijedna 18 milijuna eura u kojoj radi 50-tak radnika. Nakon toga značajnije ulaganje je tvornica lijekova i dijetetskih proizvoda Yasenka u koju je hrvatski Sirijac Radwana Joukhadara (kod nas živi od 1969.) uložio 10,5 milijuna eura te zaposlio 15 ljudi.

Sredinom ove godine talijanska drvnoindustrijska grupacija Florian izašla je s planom izgradnje tvornice parketa, postrojenje kogeneracije i proizvodnju peleta, u Vukovaru vrijedne 25 milijuna eura gdje bi se otvorilo čak 500 novih radnih mjesta. Uz to su najavili kako bi uz sebe vezali još barem pet-šest manjih tvrtki iz drvnog sektora kao kooperante.

Dodatnim poreznim povlasticama potaknuti investicijsku klimu

Željko Foriš, direktor Razvojne agencije Vukovar, rekao je za tportal kako je priča s Talijanima još uvijek živa i da bi se u narednih par mjeseci trebalo iskristalizirati hoće li se i izrealizirati.

Bez obzira kako se to završilo Foriš je umjereno optimističan i očekuje veći interes ulagača za Vukovar nakon što je krenuo s radom Poslovno-inovacijski centar u kojeg je uloženo oko 30 milijuna kuna od čega je većina došla iz EU fondova.

'U sklopu njega je Poduzetnički inkubator koji smo u cijelosti popunili mladim poduzetnicima. Prije se tu nalazila bivša tiskara Borova. Uz njega je hala sa skoro 10.000 metara četvornih za koju smo nedavno raspisali natječaj i interes je stvarno velik', istaknuo je Foriš.

I on naglašava kako Vukovar više ne može sam te da bi Vlada trebala kroz poreznu politiku, odnosno davanjem posebnih povlastica, potaknuti investicijsku klimu u gradu.

'Vukovar je pretrpio izravnu ratnu štetu od 9,5 milijardi kuna. BDP nam je trostruko pao u odnosu na predratne brojke. Niti jedan grad u Hrvatskoj nije pretrpio takvo uništenje i mi zaslužujemo poseban status', rekao je Foriš za tportal.

Vukovarski poduzetnici zazivaju dolazak jedne velike kompanije

Eventualni dolazak Talijana ispunio bi želje mnogih vukovarskih poduzetnika koji zazivaju otvaranje jedne velike industrije. Među njima je i Mirko Smiljanić, vlasnik obiteljske tvrtke Smiljanić koja je prošle godine pokrenula pogon za proizvodnju drvene ambalaže za voće i povrće vrijedan oko 15 milijuna kuna.

'Što se tiče mog posla ne mogu reći da nam ide loše. Ali mi smo mali. Zapošljavam 20-tak ljudi. Nama treba veliki poslodavac u radno intenzivnom sektoru poput tekstile ili drvne industrije koji bi zaposlio 500 do 1000 ljudi. Na njega bi se tada naslonile manje tvrtke i obrti. Bez toga nećemo moći zaustaviti iseljavanje mladih koje je sad na vrhuncu. Uskoro više neće imati tko raditi', mišljenja je Smiljanić.

Upozorava i kako kapital ne voli nesigurno okruženje te da se više ne bi smjele ponavljati scene od prije tri godine kada su prosvjednici razbijali ploče s ćiriličnim natpisima.

'U to vrijeme imao sam kupca za jedno zemljište. Radilo se o Nizozemcu koji je želio izgraditi tvornicu. Bilo smo na korak do dogovora, ali nakon nemira više mi se nikad nije javio. Zatim sam čuo kako je otvorio pogon u Srbiji', ispričao je Smiljanić.

'Nema ljudi, nema budućnosti'

Vukovar ima bogomdani zemljopisni položaj i odlično je prometno povezan (Dunav, autoceste na EU koridorima 5C i 10, željezničko čvorište u Vinkovcima). Ali dok se ne popravi ne samo poduzetnička već i društvena klima u gradu teško da će privući ozbiljnije ulagače, smatra Vinko Mijok, vlasnik Hotela Lav smještenog u samom središtu grada na ušću rijeke Vuke u Dunav.

'Vukovaru je potrebno 2000 novih, mladih ljudi sa svježim idejama. Sada od gospodarstva nema ni 'g'. Sam bih otišao iz grada da nisam vezan investicijom i kreditima. Lijepo je što se uređuju šetnice, postavlja rasvjeta ali nema ljudi, nema budućnosti', pomalo je fatalistički raspoložen Mijok. Grad nema nikakve prepektive ako će se sve temeljiti na prošlosti i memorijalnom turizmu. 'Vukovaru treba nešto zdravo!', nagaslio je vukovarski hotelijer.

Slično kao i Smiljanić i on smatra kako Vukovaru treba jedan veliki poslodavaca, kompanija koja bi vukla gospodarstvo.

Prije rata to je bila tvornica obuće Borovo koje tad zapošljavala za današnje uvijete nevjerojatnih 23.000 ljudi. Procijene govore kako je 1989. najmanje 100.000 ljudi neizravno ovisilo o Borovu

Danas taj nekadašnji gigant ima oko 800 zaposlenih i bori se za opstanak. Usprkos državnoj pomoći i uspješno provedenoj predstečajnoj nagodbi tvrtka je lani ponovo poslovala s minusom od 18 milijuna kuna. Unutar njezinog kompleksa zarobljen je ogroman potencijal za razvoj vukovarskog gospodarstva, hektari zemljišta i infrastruktura koja propada.

'Za Vukovar bi bilo pogubno inzistiranje na masovnoj industriji'

Ekonomist Damir Novotny uvjeren je kako bi Borovo i da nije bilo rata teško opstalo. Podsjeća kako je 1989. izbio veliki štrajk radnika koji mjesecima nisu primali plaću. Za razliku od Vukovarskih poduzetnika on smatra kako bi bilo pogrešno ići u reindustrijalizaciju gradske ekonomije.

'To je potpuno pogrešno. Za radno intenzivne industrije više nema radne snage. Ljudi nisu zainteresirani za takav posao, a naši radnici nisu strancima dovoljno jeftini. Preko Dunava u Srbiji je Bačka Palanka gdje imate pet-šest velikih kompanija, ali je tamo plaća 200 eura mjesečno. Mi njima ne možemo konkurirati', uvjeren je Novotny.

Vukovar, Vinkovci, Ilok, Osijek i Đakovo gradovi su u kojima je nekad bila razvijena masovna industrija i koji su stradali u Domovinskom ratu. Osim granata i bombi veliku štetu im je, smatra Novotny, napravilo poslijeratno nesnalaženje kreatora politika razvoja regija.

'Svih pet gradova ima izrazito bogatu kulturno–povijesnu baštinu koju nisu u potpunosti obnovili. Postoji brojni primjer u EU gdje su postindustrijski gradovi krenuli u obnovu kulturne baštine te su stvorili kreativno okruženje. U njima je došlo do buma zapošljavanja u izdavaštvu, modi, kulturnom turizmu, okrenuli su se novim tehnologijama. Budućnost Vukovara i ostalih neće biti sjajna ako se ne usmjere prema drugačijim modelima rasta i zapošljavanja. Borovo se mora hitno privatizirati. Nema smisla da je država vlasnik tvornice cipela. Vukovar mora privući moderne industrije', istaknuo je Novotny dodajući kako je vrijeme da se podvuče crta i vidi nakon 25 godina kako dalje jer prijeti opasnost zamrzavanja Vukovara u prostoru i vremenu kao spomen područja.