Temelj tržišne ekonomije jest slobodno poduzetništvo. Ono potiče aktivne, kreativne pojedince na osnivanje vlastitih tvrtki kako bi realizirali svoje poduzetničke ideje i ostvarili financijsku korist prvenstveno za sebe, ali posredno i za širu zajednicu. No tržišna je ekonomija izrodila još jedan fascinantan izum za nagrađivanje pojedinaca spremnih preuzeti rizik - burzu dionica.

Burza je vjerojatno najmoćniji legalni mehanizam za dugotrajno akumuliranje osobnog bogatstva, ona omogućuje pojedincima da s relativno malo financijskih sredstava sudjeluju u rastu globalnog gospodarstva i odabranih kompanija. Disciplinirani, vrlo dugoročno orijentirani ulagači u dionice ne moraju brinuti o tomu tko će im jednog dana isplaćivati mirovinu – isplaćivat će je sami sebi.

Jednostavna i često citirana računica pokazuje sljedeće: osoba koja u dionice ulaže npr. 500 kuna svaki mjesec počevši od svoje 25. godine do odlaska u mirovinu u 65., na kraju će, uz prosječni godišnji prinos od deset posto, imati portfelj vrijedan oko 2,6 milijuna kuna (ne računajući dividende). Od toga je direktno uplaćeno samo oko 240.000 kuna, a ostatak je rezultat kapitalne aprecijacije. Ovaj izračun počiva, doduše, na povijesnim prinosima iz zadnjih stotinjak godina pa ne postoji garancija da će se sličan rezultat ostvariti i u budućnosti, no ako se eliminiraju katastrofe planetarnih razmjera koje bi mogle uzrokovati kraj civilizacije, zapravo ne postoji razlog zašto svjetsko gospodarstvo i u 21. stoljeću ne bi trebalo nastaviti rasti.

Ljudi obično zaboravljaju, ali vrijedi se podsjetiti da su se u zadnjih stotinu godina dogodila dva svjetska rata, bezbroj lokalnih oružanih sukoba, nepregledan broj političkih kriza, jedna globalna megadepresija koja je trajala gotovo cijelo desetljeće, nekoliko žestokih i dubokih recesija, itd. Svaki od ovih događaja u danom se trenutku činio sudbonosnim i paralizirajućim, no gospodarstvo i dionice u konačnici su se uvijek oporavili i nastavili ići prema gore.

Teoretski, zarada na dionicama može biti i znatno veća od povijesnog povrata od desetak posto godišnje, i to zahvaljujući činjenici da je dugoročni rast svjetskog dioničkog tržišta isprekidan kraćim razdobljima oštrih padova cijena. Hipotetski ulagač koji bi kupovao na samom dnu, a prodavao na samom vrhu realizirao bi toliki prinos da ga nema smisla brojčano ni izražavati. Naravno, nitko to ne može raditi konzistentno, no obrazovani bi ulagač, primjenjujući osnovne postulate fundamentalne i tehničke analize kao i bihevioralnih financija, načelno trebao biti u stanju iskoristiti onaj središnji dio trenda, to jest uskočiti negdje prije nego što se bikovsko tržište u potpunosti zahukta, a iskočiti negdje prije najstrašnije faze medvjeđeg tržišta kada dionice krenu slobodno padati.

Glavni problem ove priče je taj što većina ljudi (ne samo u Hrvatskoj) nije upoznata ni s navedenim nevjerojatnim efektom povećanja vlastite štednje planskim, višedesetljetnim ulaganjem u dionice, a kamoli sa složenijim, aktivnijim pristupom procjenjivanja situacija kada su dionice jeftine, a kada skupe. Većina se s ulaganjem na burzi obično susretne prilično kasno u životnom ciklusu, i to najčešće u potpuno pogrešno vrijeme (u euforiji kada svi pričaju o dionicama i kada su najvjerojatnije precijenjene), a sama im se materija uglavnom čini strahovito kompliciranom.

Investiranje, pogotovo aktivno, vjerojatno nije najjednostavnija djelatnost ikad izmišljena, ali sigurno nije ni kvantna fizika. Iskustvo s fakultetske razine obrazovnog sustava pokazuje da se mlađe generacije lako 'zapale' za ulaganje i poduzetništvo te da znanje iz ovih područja relativno brzo usvajaju.

A kakav bi se društveni efekt tek mogao postići kada bi se svi slojevi populacije upoznali s ovim aktivnostima još ranije u obrazovnom procesu? Kakvo bismo društvo jednog dana mogli imati ako bismo djecu nekoliko sati godišnje učili osnovama investiranja i poduzetništva (najprije uz pomoć društvenih i računalnih igara u višim razredima osnovne škole, a zatim kroz stvarne primjere i real-time simulacije u srednjoj)? Kada bismo mladima rano usadili vjeru da su u stanju sami uzeti financijske uzde u svoje ruke kako ne bi čitav život morali biti ovisni o državi/tvrtki/roditeljima…

Vjerojatno bismo imali propulzivniju zajednicu u kojoj bi se više vrednovale ideje i preuzimanje rizika. Imali bismo vojsku financijski dobro obrazovanih pojedinaca, s jasnim i dugoročno osmišljenim planovima štednje putem ulaganja za vlastitu mirovinu. Najvještiji među njima isključivo bi živjeli od ulaganja/trgovanja na otvorenim globalnim tržištima, ali većina bi se i dalje bavila poslovima koje voli i za koje su se školovali, no svejedno bi jednim okom pratili burzu i iskorištavali iracionalne krajnosti za kupovanje podcijenjenih i prodavanje precijenjenih dionica.

Ako bismo djecu od samih početaka učili da je najprirodnija stvar na svijetu da jednog dana sami osnuju svoju tvrtku i ako bismo im pokazali perspektive u kojima bi sutra upravo oni mogli postati novi Warren Buffet ili tvorci novog Microsofta ili Googlea, zar ne bismo dobili agilnije, potentnije generacije manje usmjerene na zahtijevanje osiguranog posla i mirovine od države (ili 'barbe')?

Generacije manje izmoždene korporacijskim rat raceom? Razumno je pretpostaviti da bismo stvorili optimističnije, poduzetnije mlade ljude koji bi u život stupili sa stavom da će za kreativnost i preuzimanje rizika jednog dana biti nagrađeni osiguranjem vlastite egzistencije. A od toga bi korist u konačnici imala i čitava zajednica.

*Stavovi i mišljenja izražena u ovom članku autorova su i ne odgovaraju nužno stajalištima Zagrebačke škole ekonomije i managementa.