Nakon što su izblijedjele optimistične najave o dobrom punjenju proračuna i otopio se čvrst stav Vlade da, bez obzira na krizu, neće biti smanjivanja plaća, na rashodovnoj se strani ukazao glomazni javni sektor. No je li on zaista prevelik i tko je odgovoran što nemali broj ljudi živi, kako im krizom ozlojeđena javnost s druge strane poručuje, na državnoj grbači?

Broj zaposlenih u državnim i javnim službama, dakle onih koji primaju plaću iz proračuna, iznosi oko 250.000. Od toga u javnim službama, kao što su obrazovanje i zdravstvo, radi 180.000 ljudi, dok državna uprava broji 65.000 zaposlenika. U širem smislu na proračun su oslonjeni umirovljenici, mnoga javna poduzeća i lokalna uprava.

Za Damira Novotnyja nema dileme: javni sektor, i u užem i širom smislu, neprimjeren je veličini hrvatske ekonomije i to zato što je privatni sektor oslabio u procesu privatizacije, te se nije pojavio kao poželjan poslodavac.

'Dijelom je to zbog pridruživanja EU-u, ali dijelom i zbog politike koje su dosad vodile sve vlade. Država se pojavljuje kao veliki poslodavac, pri čemu su političke stranke zapošljavale velik broj svojih klijenata', kaže ekonomski analitičar Novotny.

Tog problema ne bi bilo da je privatni sektor 'usisao' više radne snage, ali nije. I to zbog dva razloga. 'Kao prvo, država je vodila razarajuću politiku privatizacije u kojoj je bio prisutan klijentelizam, a kao drugo, vertikalna integracija domaćih poduzeća s velikim međunarodnim grupacijama raskida horizontalne poslovne veze unutar domaće ekonomije i teži optimizaciji radnih mjesta, a ne povećavanju.'

Drugim riječima, nakon očajne privatizacije došli su stranci, koji su domaće kompanije prilagodili svojim potrebama. Radna mjesta nisu povećavali, već smanjivali, što bi se stručno reklo – 'optimizirali'.

No ima onih koji misle drukčije, barem kada je u pitanju veličina javnog sektora. Goran Bakula, gospodarski savjetnik Nezavisnih hrvatskih sindikata, smatra da broj ljudi koji ovise o proračunu nije dramatičan. Situaciju u Hrvatskoj uspoređuje s Italijom, Kanadom ili skandinavskim zemljama, koje također imaju glomazan državni aparat. 'Nijedna politička garnitura u tim zemljama nije se usudila ništa radikalno poduzeti po pitanju mirovine i administracije, jer su se bojali donositi politički nepopularne poteze', kaže Bakula.

Španjolska, Velika Britanija i Njemačka imaju oko 15 posto zaposlenih u javnom sektoru, Hrvatska oko 17 posto, dok 'zemlje blagostanja' Švedska i Norveška imaju uglavnom preko 30 posto zaposlenih u javnom sektoru.

'Mogli bismo reći da je svaki udio koji se kreće od 15-20 posto prihvatljiv, ali sve preko toga mogu podnijeti samo stabilne i uravnotežene ekonomije kao što su skandinavske države blagostanja', objašnjava Bakula i dodaje da se javni rashodi većine zemalja kreću oko 45 posto BDP-a, u čemu ni Hrvatska nije izuzetak.

Iako misli da zbog pristupanja EU-u ministarstva čak imaju potrebu za novim ljudima, upozorava da se prilikom restrukturiranja državne uprave nije iskoristio prirodni odljev kadrova: 'Neracionalnost je u tome što je broj ljudi novim zapošljavanjem ostao isti, a možda se umjesto toga preraspodjelom poslova moglo postići kvalitetnije restrukturiranje.'

Pozitivnim smatra primjer Francuske u kojoj se barem svako treće radno mjesto koje se gasi umirovljenjem ne nadomješta novim, čime se postupno smanjuje administrativni aparat. I Bakula drži da je u određenoj mjeri državna uprava zlorabljena kao oblik stranačke sinekure za 'svoje ljude'.

Ivona Mendeš s Fakulteta političkih znanosti upozorava da je, što se tiče zaposlenih u državnoj upravi i javnim službama, problem što nema točnih i preciznih podataka o njihovom broju, pa su brojke kojima se barata samo procjena stvarnog stanja:

'Ako se uzme da taj broj iznosi oko 250.000, ne radi se o prevelikom broju u odnosu na broj stanovnika jer, primjerice, u Irskoj koja nam je slična po broju stanovnika, gotovo 25 posto radnika zaposleno je u javnoj upravi.' Mendeš kao problematične vidi razinu obrazovanja, kvalitetu rada i razmještaj ljudi koji su zaposleni u upravi. Naime, neke službe pate od nedostatka kvalificirane radne snage, a u nekima postoji višak zaposlenih.

A ovisnost velikog broja građana o državi objašnjava time što su, s jedne strane, građani naviknuti na socijalnu državu iz nasljeđa komunizma gdje je sve potrebe stanovništva zadovoljavala država, stoga očekuju državnu pomoć i onda kada je ona objektivno ne može dati. S druge pak strane stoji država kojoj nedostaje vizija razvoja gospodarstva. Ukratko, onemogućuje se razvoj malog i srednjeg poduzetništva kao motora gospodarstva, a propadaju nerentabilni sektori koji gutaju proračunska sredstva

I ne samo to. Mendeš smatra da se proračunski prioriteti određuju loše pa se 'svake godine za proračun tvrdi da je razvojno-socijalni, a ustvari nije ni jedno ni drugo'. Drži da vlast ne bi trebala nekritički prihvaćati naputke međunarodnih organizacija, poput MMF-a, Svjetske banke i EU-a, čiji kontekst ne odgovora hrvatskim okolnostima. Tako je vlast provela brzu privatizaciju i kasnije zdušno prionula množenju novih agencija i ureda u javnom sektoru, tamo gdje to i nije potrebno.

Bujanje javnog sektora, koji vladajući uvijek iznova doživljavaju legitimnim plijenom izbornog pobjednika i namještaju ga svojim ljudima, moglo bi im se sada vratiti poput bumeranga. Rupa u proračunu je poprilična i rezovi su nužni. Smanjivanje rashodovne strane proračuna, koje uključuje i rezanje plaća, vrlo će brzo postati neminovno. Udarac po novčaniku i reduciranje socijalnih prava nikad na glasačkim mjestima nije bilo cijenjeno. A onda bi neugodan zadatak čišćenja nereda mogao dopasti u ruke nekom drugom.