Budnim činovnicima ovih važnih institucija promaknula su i brojna sumnjiva kućenja hrvatskih političara. Posljednji slučaj 'prijateljske' kupovine dva stana bivšeg predsjednika Stjepana Mesića zagolicao je interes javnosti i još jednom podsjetio na mnogobrojne ranije primjere neobičnih rješenja stambenih pitanja državnih čelnika.

Od bivšeg premijera Sanadera i njegove vile u Kozarčevoj, preko predsjednika Sabora Luke Bebića i njegovog impresivnog popisa nekretnina, do gradonačelnika Zagreba Milana Bandića koji nikad nije razjasnio model kupnje dva luksuzno uređena penthousea vrijedna 500.000 eura.

Svima njima zajedničko je da izvori financiranja njihovih nekretnina u pravilu nikad nisu bili do kraja razjašnjeni. U uređenim državama po logici stvari svi oni bi se prije ili kasnije našli na udaru poreznog nadzora.

Sve stoji do uvođenja OIB-a

'Iskustva iz Francuske govore da će osoba koja ima prijavljeno stanovanje u elitnoj četvrti Pariza i prijavljene niske prihode biti pozvana od strane porezne uprave da dokumentira odakle joj novac za plaćanje skupog najma stana. U Njemačkoj svaka kupovina automobila ili nekretnine koja po ocjeni porezne uprave prelazi platežne mogućnosti kupca rezultira inspekcijom financijske policije', ističe Jelena Budak, znanstvenica koja se bavi istraživanjem korupcije i kvalitete javnog upravljanja.

Dok je u razvijenim zemljama upravo porezni nadzor glavni mehanizam pomoću koji se otkrivaju korupcijske afere i nezakonito bogaćenje, u Hrvatskoj poreznici godinama očekuju implementaciju famoznog OIB-a bez kojega, navodno, ništa ne mogu učiniti. Nema sumnje da uvođenje OIB-a omogućuje lakšu dostupnost i povezivanje podataka o prihodima, rashodima i imovini pojedinaca.

Ali zar nije i dosad Porezna uprava, uz praćenje prihoda pojedinaca, imala uvid i u sve ugovore o kupoprodaji nekretnina i vrijednih pokretnina (automobili, jahte i sl.). Da je bilo političke volje i stručne kompetentnosti, mogle su se davno ustrojiti imovinske kartice svakog pojedinca i efikasno uspoređivati kretanje njihovih prihoda i imovine.

'Doista se čini da u Hrvatskoj prilikom kupovine vrijednih nekretnina ili većeg paketa dionica nije niti na jednoj instanci dolazilo do provjere porijekla sredstava osobe-kupca, odnosno da nema sustavnog praćenja svih prihoda i imovine fizičkih osoba', smatra Jelena Budak. Prema njenom mišljenju, institucionalni okvir (zakoni, nadležnosti institucija) mijenja se u pozitivnom smjeru, ali nedostaje kapacitet za provedbu propisa.

Kako otkriti pravog vlasnika?

Problem koji dodatno otežava raskrinkavanje porijekla sumnjive imovine je pitanje tzv. povjerenika. Javna je tajna da mnoge utjecajne osobe iz sfere politike i biznisa sumnjivo stečenu imovinu ne vode na svoje ime nego je ta imovina formalno u vlasništvu članova obitelji ili drugih pouzdanih osoba. Radi se o ljudima iz sjene koji žive izvan fokusa javnosti, a ustvari čuvaju imovinu stečenu nezakonitim djelima.

Čak je i Europska komisija izdala direktivu o potrebi razbijanja mreže povjerenika, koja se osobito odnosi na zemlje u kojima je raširena korupcija. Direktiva EU o suzbijanju pranja novca izrijekom nalaže obvezu identifikacije stvarnog vlasnika nekog pravnog posla, ili pravne osobe, te u tom smislu određuje tko je stvarni vlasnik neke poslovne ili financijske operacije.

Premda utvrđivanje veza između takvih osoba i stvarnih vlasnika nije lak zadatak, za početak bi bilo dovoljno identificirati i oduzeti spornu imovinu. Naime, kod takvih pojedinaca u pravilu je iz aviona vidljivo da svojim prihodima nisu mogli legalno steći imovinu kojom raspolažu.

Primjerice, poznato je da je većinski vlasnik Sanaderove vile u Kozarčevoj njegov punac Ivo Šarić, umirovljeni radnik splitskog škvera. Bilo bi zanimljivo usporediti njegove prihode i vrijednost imovine kojom raspolaže. Pretpostavljamo da bi poreznik-početnik, kad bi imao odriješene ruke, takav predmet mogao riješiti u roku od mjesec dana. Ne želimo prejudicirati rezultat postupka, ali slutimo da bi ishod mogao biti nepovoljan za dotičnog poreznog obveznika.

Kada bi Porezna uprava radila svoj posao, mnoge korupcijske afere ne bi ni narasle do postojećih razmjera. Također, država ne bi imala samo troškove u borbi protiv korupcije, već bi prihodima od oduzete imovine barem simbolično smanjila alarmantni proračunski deficit.