Parlamentarni izbori održani prošlog vikenda u Irskoj rezultirali su velikim iznenađenjem nakon što je postalo jasno da je najviše glasova birača pripalo stranci Sinn Féin, čime je razbijen višedesetljetni status quo u kojem su se na vlasti smjenjivale dvije protivničke stranke, Fianna Fáil i Fine Gael. Dodatno iznenađenje proizlazi iz informacije da je do promjene došlo jer su građani najbrže rastuće ekonomije Europske unije nezadovoljni – ekonomijom.

Podaci Eurostata pokazuju da je irsko gospodarstvo jedno od najuspješnijih u Uniji. U 2017. i 2018. raslo je po stopi iznad osam posto, a sličan tempo zadržan je i lani. Uz to, bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku u Irskoj je devedeset posto viši od prosjeka EU-a. Pa zašto su onda Irci nezadovoljni ekonomijom?

Uzroci leže u tri povezana faktora: irski model rasta stvorio je i pojačao nejednakosti u društvu, kriza na tržištu nekretnina izazvana nekontroliranim rastom cijena izazvala je međugeneracijski i međuklasni sukob, a desetljeće državne štednje dovelo je do pada kvalitete javnih usluga i infrastrukture. Za dodatno pojašnjenje kako je došlo do toga da zloglasni Sinn Féin postane vodeći glas u irskoj politici potrebno je podsjetiti na događaje koji su krojili irsku ekonomiju u proteklih desetljeće i pol.

Prije velike krize s kraja prošlog desetljeća Irska je bilježila snažan rast praćen jednako visokim skokom cijena nekretnina. Cijene stanova su skočile na neodržive i nerealne razine zbog olakog kreditiranja iz tamošnjih banaka i zahvaljujući dugogodišnjoj politici rezanja poreza na prihod, zbog čega je građanima ostajalo više raspoloživog novca – sve pod palicom tada vladajuće stranke Fianna Fáil. No globalna financijska kriza srušila je i irska 'financijska domina' i došlo je do kraha na tržištu nekretnina te propasti velikih banaka.

Irska se odjednom našla usred snažne recesije, a vlasti su pristupile spašavanju banaka, povećanju poreznih prihoda i rezanju javne potrošnje. Na prvim parlamentarnim izborima nakon krize, 2011. godine, birači su kaznili dotadašnju vladu koju je vodila Fianna Fáil i na vlast je došla protivnička Fine Gael u koaliciji s Laburističkom strankom. No politika se nije bitno promijenila i irske su vlasti i dalje zagovarale državnu štednju.

Kako bi potaknula rast, vlast se posvetila rasprodaji nakon kraha vrlo jeftine imovine, a uvedene su i razne porezne olakšice da bi se na kupnju nagovorilo velike investitore. Plan je djelomično uspio jer su nekretninske tvrtke počele grabiti raspoložive nekretnine, no nisu ih odmah stavljale na tržište, već su čekale da im cijene počnu ponovo rasti. Od 2014., s najnovijim zamahom irske ekonomije, počeo je i nagli rast najamnina i cijena stanova, zbog čega su mnogi irski građani ostali bez prihvatljive opcije za normalan život. Cijene nekretnina u gradovima su opet otišle u nebesa, a oni koji si ih nisu mogli priuštiti bili su prisiljeni na selidbu u predgrađa ili manja mjesta slabo povezana javnim prijevozom.

U isto vrijeme u Irsku se slila velika količina stranih investicija, posebno međunarodnih tehnoloških divova. Taj je sektor postao jedna od glavnih poluga rasta, čime je nadoknađen dio prihoda u proračunu, no koalicija Fine Gaela i laburista nastavila je sa svojom politikom štednje. Tehnološki sektor potaknuo je i općeniti rast koji se zahuktao od 2014., no ostao je uglavnom ograničen na industriju visoke tehnologije i s njom povezane sektore, dok se u ostatku šire ekonomije nisu osjetile blagodati gospodarskog optimizma.

Birači su stoga na izborima 2016. iskazali puno manje povjerenja dotadašnjoj vladi mada je Fine Gael uspio zadržati političko kormilo, za koje je na čelu manjinske vlade stao sadašnji premijer Leo Varadkar. Irska ekonomija nastavila je rasti, no postalo je očito da je velik dio tog rasta posljedica činjenice da je postala svojevrsna porezna oaza za velike međunarodne tehnološke kompanije.

Irski BDP iznosi 324 milijarde eura, no prilagođeni bruto nacionalni dohodak, koji je bolja mjera bogatstva tamošnjeg stanovništva, iznosi bitno manjih 197 milijardi eura. Jedno istraživanje Međunarodnog monetarnog fonda pokazalo je da čak tri četvrtine od 850 milijardi eura izravnih stranih ulaganja u Irsku čine prividni iznosi kao rezultat prelijevanja na bilancama velikih korporacija s ciljem smanjenja poreznih obaveza. Zbog svega nabrojanog irska ekonomija izgleda bolje nego što stvarno jest.

Rast u tehnološkom sektoru izazvao je rast zaposlenosti, zbog čega je nastao pritisak na javne usluge i smanjen je broj raspoloživih nekretnina. Dobro plaćeni poslovi u tehnološkoj industriji koncentrirani su u gradovima Dublinu, Corku, Limericku i Galwayu, u kojima je stanovanje postalo nedostupno znatnom dijelu građana, a uz to je došlo do porasta drugih troškova života, poput vrtića, školovanja i zdravstva. Sve je to lansiralo glavni grad Dublin na sam vrh najskupljih lokacija za obiteljski život u Europi.

Vlasti su u međuvremenu podbacile u programima izgradnje stanova za siromašnije slojeve društva, a problem manjka dostupnih mogućnosti za stanovanje i pad kvalitete u zdravstvu irski su građani izdvojili kao ključna pitanja o kojima ovisi njihov glas na izborima. Premijer Varadkar i njegova stranka Fine Gael, ali i konkurentski Fianna Fáil, nisu prepoznali navedena pitanja kao goruće probleme građana na koje su se nadovezali nezadovoljstvo stagnacijom plaća te zabrinutost najavljenim rastom dobi za odlazak u mirovinu.

Priliku je iskoristio Sinn Féin obećavajući oporezivanje tehnoloških kompanija, banaka i bogataša, kao i investicije u javne usluge te velik program izgradnje novih stanova. Situacija u Irskoj tako pomalo podsjeća na Grčku, u kojoj su birači prije nekoliko godina u jeku najveće krize, također razočarani političkom vrhuškom, dali povjerenje ljevičarskim političkim snagama. Sinn Féin se na političkom spektru pozicionirao na lijevoj strani, za razliku od Fianna Fáila i Fine Gaela, koje se smatra strankama tzv. desnog centra.

No ostvarenje najavljenih planova ovisi o mogućnosti da Sinn Féin sastavi vladu, a to neće biti lako. Kao prvo, razlika između tri vodeće stranke nije velika. Sinn Féin je osvojio 24,5 posto glasova, Fianna Fáil 22,2 posto, a Fine Gael 20,9 posto. Nadalje, iako je Sinn Féin završio s najvećim brojem glasova, ima jedno mjesto u parlamentu manje od Fianna Fáila, zbog čega se pojavila nedoumica tko ima pravo predložiti premijera.

Jasno je da će Sinn Féin morati tražiti saveznike za formiranje barem nekakve koalicije, no pitanje je koliko će biti uspješni u tome. Obje preostale velike stranke su prije izbora odbijale pomisao na suradnju sa Sinn Féinom, ali nije jasno kako će se ponašati sada. Niti jednoj ne bi odgovaralo ponavljanje izbora jer se može pretpostaviti da bi Sinn Féin tada prošao još bolje. Čelnica stranke Mary Lou McDonald već je priznala taktičku pogrešku što je, u želji da koncentrira kampanju samo na pojedina područja, Sinn Féin izašao na izbore s upola manjim brojem kandidata u odnosu na konkurente. Na novim izborima lako bi se mogao nadati još većem broju mjesta u parlamentu.

Manjinska vlada nije ništa neobično u Irskoj – i aktualna vlada Lea Varadkara je manjinska – i u savezu sa Zelenom strankom, koja je osvojila sedam posto glasova te još nekoliko manjih stranaka, Sinn Féin bi mogao prikupiti dovoljnu podršku za formiranje vlasti. No opet ostaje pitanje kako će se u tome ponašati druge dvije velike političke stranke koje sada moraju odlučiti žele li se principijelno držati odluke da ne surađuju sa Sinn Féinom i time riskiraju još veći odljev povjerenja birača ili će pobjedničkoj stranci dati podršku u provođenju najavljenih politika.

U cijeloj situaciji možda se neobičnim čini to što se na izborima u Irskoj, ekonomski vrlo vezanoj uz Veliku Britaniju, nije potezalo pitanje Brexita. No sve političke strane su po tom pitanju uglavnom složne, tako da Brexit jednostavno nije bio tema oko koje bi irski birači donosili odluku za koga glasati. Rezultati izbora pokazali su da bi irskim političarima bilo preporučljivo stvoriti zajednički stav i oko još nekih pitanja.