Dapače, svaka definicija ambiciju tumači kao snažnu želju za isticanjem, priznanjem, slavom – postizanjem neke vrste superiornosti u odnosu na druge. Hrvatski leksikon ambiciju definira kao težnju za osobnim uzdizanjem, uspjehom, društvenim ugledom, čak i kao častohleplje.

Istovremeno, definicija ambicije je i snažna volja da se ostvari težak cilj. U poslu je ambicioznost svakako poželjna osobina. Ako niste dovoljno ambiciozni, to se obično shvaća kao da ste uljuljkani u postojeće stanje i nesposobni za promjene, iz čega proizlazi da niste sposobni za rast i razvoj. Neambiciozne ljude često ćemo obilježiti kao konformiste.

Naime, kad je riječ o ambiciji, naša kultura njeguje određeni paradoks. S jedne strane, suvremena kultura svoju djecu uči da ne budu pohlepna, da ne traže više nego što im treba, da je skromnost vrlina. S druge pak strane, živimo u svijetu usmjerenom na uspjeh, gdje se skromnost i poniznost povezuju sa siromaštvom, bijedom, i nedostatkom želje za ikakvom promjenom.

Kako pomiriti to dvoje? Je li ambicija pozitivna ili negativna osobina?

U osnovi, ambicioznost nije negativna ljudska osobina, već pozitivna težnja za boljim životom koja proizlazi iz želje za promjenom i napretkom te ostvarivanjem veće sigurnosti i zaštićenosti. Upravo ambicija nekim ljudima omogućuje prelaženje barijera preko kojih drugi ljudi ne uspijevaju prijeći, ona je ono što ih tjera da idu neprestano naprijed ne obazirući se na prepreke, da se nastave boriti za svoj cilj i naposljetku ga i ostvare. Time ostvaruju napredak i na široj društvenoj razini – želje, porivi i snovi ambicioznih ljudi često dovode do pozitivnih ishoda za čitavo društvo. Doista je nezamislivo da bi ljudski rod postigao ovakav napredak kakav danas uživamo da nije bilo ambicioznih pojedinaca-vizionara.

Ono što ambiciju pretvara u nešto negativno je pohlepa, toksična nezasitna potreba za uspjehom i napretkom koju obilježava i uvjerenje da cilj opravdava sredstva.

Kod ambicije je ključan motiv, je li cilj ambiciozne osobe konstruktivan ili opsesivan i sebičan. Nije dobro poticati neambicioznost i konformizam – time samo hranimo nesigurnost i nipodaštavamo napore drugih da postignu više i bolje. Međutim, nije dobra ni neobuzdana ambicioznost koja neke ljude tjera da samo zgrću, bez obzira na sredstva.

Ambicija i veliki snovi napravljeni su od istog materijala – za jedno i za drugo potrebno je uložiti velike napore i donositi teške odluke, poduzimati rizike i kročiti nepoznatim stazama. Tada je ambicija vrlina koja ljude tjera da iskorače iz svoje zone komfora i inspirira ih da idu dalje i postižu više.

Drugim riječima, dobro je biti ambiciozan, ali je kao i uvijek važno kako tu ambiciju usmjeravamo.