Posebno je to važno u svjetlu obnovljenih nacionalizama, migrantskih kriza i razmahanog povijesnog revizionizma, pojačanih pandemijom i njezinim posljedičnim društvenim podjelama, kada opće političko i društveno raspoloženje počinje sve više sličiti onome otprije jedva stotinjak godina.

Ne možemo znati o čemu je Anne razmišljala dok je u Bergen-Belsenu umirala od tifusa, ali se možemo zapitati što Anne i njezina žrtva znače nama danas. Možemo se zapitati i pokušati saznati – gdje je Anne Frank danas? To pitanje u svojem animiranom dugometražnom filmu "Where is Anne Frank", u svjetskim kinima od ovoga prosinca, postavlja izraelski redatelj Ari Folman, autor sjajnog i nagrađivanog "Valcera s Bashirom".

Zaboravljena pouka

Folman polazi od pretpostavke da njegova glavna junakinja djevojčica Kitty ne zna što se dogodilo nakon posljednjeg Anninog dnevničkog zapisa – njezina je sudbina misterij koji Kitty namjerava istražiti. On, naravno, cilja na mlađu publiku, čija će promišljanja oblikovati budućnost čovječanstva, no dajući filmu naslov "Gdje je Anne Frank", redatelj upućuje filozofsko pitanje čitavoj Europi, koja je po Anne Frank nazvala most, muzej, kazalište i još koješta ali je, dok policija diljem kontinenta rastjeruje i zatvara imigrante, očito zaboravila na po(r)uku njezina stradanja.

Kampanja za film uključivala je plakate s natpisom "Gdje je Anne Frank" oblijepljene po čitavom Amsterdamu, kao neugodan podsjetnik na neka ključna pitanja koja si moramo postaviti kako bismo bolje sagledali sebe i posljedice aktualnih europskih nacionalističkih politika: Što bi Anne rekla da to može vidjeti? Što bi mislila o nama? Je li mala Madina koja je izgubila život pokušavajući ilegalno prijeći hrvatsku granicu suvremena Anne Frank? Gdje je, dakle, Anne Frank?

Da je preživjela, Anne Frank bi u lipnju 2022. imala 93 godine. Nije nemoguće zamisliti da bi ta Židovka iz Nizozemske danas još uvijek bila živa, da bi možda bila i nečija prabaka, da bi, umjesto da je postala najpoznatija kroničarka Drugog svjetskog rata naslijedila očevu tvornicu začina i mirno proživjela svoj život u anonimnosti, nesvjesna zla koje se krije u ljudima. Umjesto toga, Anne Frank ostala je zauvijek djevojčica i postala, ne svojom voljom i nakon svoje smrti, strašan simbol jednog od najmračnijih razdoblja ljudske povijesti.

Fenomen običnosti

Njezini dnevnički zapisi, nastali za vrijeme dvogodišnjeg skrivanja obitelji Frank i Van Pels u Amsterdamu prije nego su otkriveni i deportirani u logore, smatra se jednim od najvažnijih svjedočanstava užasa holokausta, trajni podsjetnik na stradanja Židova i ostalih žrtava nacističkih progona. Time što je, kao mnoge druge djevojčice svoje dobi, pisala dnevnik u koji je zapisivala obične svakodnevne stvari koje se događaju 13-godišnjakinjama, nepoznata židovska djevojčica – samo jedna od 1,5 milijuna djece koja su živote izgubila u holokaustu – Anne Frank postala je ime o kojemu se govori u školama i na fakultetima. Knjiga nastala na temelju njezina dnevnika proglašena je jednom od najvažnijih knjiga 20. stoljeća i jedna je od najpoznatijih i najprodavanijih u svijetu, prevedena na 60 jezika. Po njoj se snimaju filmovi, rade predstave, pišu knjige i znanstveni radovi. Jer ono što se Anni Frank događalo nikako se ne bi moglo nazvati uobičajenom svakodnevnicom 13-godišnjih djevojčica.

I upravo je ta činjenica ono što je stvorilo 'fenomen Anne Frank': to što ona ne opisuje ništa osobito zanimljivo, što se u okolnostima zarobljeništva i straha bavi običnim stvarima i piše o sitnicama, "Dnevnik Anne Frank" čini još strašnijim, jer pokazuje da ljudi nastavljaju održavati privid normalnosti čak i kada odavno već ništa nije normalno. Ta nevjerojatna, posve ljudska nada koja čovjeka ne napušta do kraja, nada da će preživjeti i da će se vratiti svojem uobičajenom životu kao da ništa nije bilo, to je ono što Annu Frank čini licem holokausta.