Bilo je to i doba kad su živjeli najpoznatiji splitski Romeo i Julija novoga doba, nesretni Grozdana Aljinović i Branko Hribar, koji su tragično skončali zajedničkim samoubojstvom 1. ožujka 1933. Podsjetimo na njihovu priču na današnji Dan zaljubljenih.

Branko Hribar je bio pomorac, 24-godišnjak ludo zaljubljen u dvije godine mlađu Grozdanu Aljinović, no ondašnja društvena pravila i različiti društveni položaj njihovih obitelji činili su vezu teško prihvatljivom. Zbog toga su se stalno skrivali, a svi pokušaji obitelji - uključujući i Grozdaninu selidbu u Šibenik po nalogu oca, zidara Frane Aljinovića - bili su uzaludni, nisu ih uspjeli razdvojiti.

Priča kaže da im je omiljeno mjesto za sastanak bio svjetionik na vrhu lukobrana splitske gradske luke, tamo ih nitko nije uznemiravao. Tu su i skončali svoje kratke živote. Kako je izvijestilo Novo doba, pisali su jedno drugom topla ljubavna pisma 'i sanjali o sreći'. Bili su svjesni zapreka koje su im stajale na putu, i ništa ih nije moglo zaustaviti. Čim se Grozdana vratila iz Šibenika, nastavili su se sastajati, sve do tužne noći.

Samoubojstvo dvoje zaljubljenih bilo je jedna od najzvučnijih priča u Splitu toga vremena, a dnevni list Novo doba iz dana u dan je objavljivao detalje o tragediji dvoje mladih Splićana, s naslovima poput 'Tragičan svršetak jedne ljubavi', 'Tragedija Branka i Grozdane na Svjetioniku ljubavi', 'Ganutljivi ispraćaj ljubavnika Branka i Grozdane'...

U člancima u Novom dobu (prvi je objavljen 1. ožujka 1933., a dostupni su u digitalnoj kolekciji splitske Sveučilišne knjižnice) otkrivao se sloj po sloj priče. Kako je pisalo Novo doba, na pokladni utorak 1933. par se zabavljao na plesovima u splitskim lokalima kao i mnogi drugi, cijelu su večer plesali uz orkestar. Neki svjedoci, kako se pisalo, tvrdili su da su baš Grozdana i Branko imali jednu od zadnjih glazbenih želja, i to baš zlokobnu, naručivši od orkestra pogrebni marš.

Rano sljedećeg jutra, oko pet sati, svjetioničara na lukobranu probudila su dva hica. Potrčao je prema lanterni, i tamo našao Grozdanu mrtvu, a Branka teško ranjenog, ali živog. Bila je to, kako je pisao nadahnuti reporter Novog doba, 'jezovita i tužna ljubavna tragedija, koja podsjeća na završetke ljubavnih romana i velike ljubavne drame'. Branko je najprije ispalio jedan hitac Grozdani u srce, a zatim sebi ispod srca, pa je hitro prebačen u bolnicu, u teškom stanju, cijelim putem moleći policajce koji su ga vozili da ga puste umrijeti, čak i da ga ustrijele.

Svjetioničar Josip Pensa novinarima Novog doba posvjedočio je što se događalo i kako je našao dvoje mladih.

'Ona je imala još otvorene oči, uperene u ljubavnika, a on je još držao u rukama njene uvojke i nervozno ih stiskao', piše Novo doba.

Dok je Branko još bio živ, policajac ga je pitao zašto su to napravili, a on mu - piše list - navodno odgovorio: 'Nismo mogli da budemo sretni i zato smo pošli zajedno u smrt. Tu ćemo biti skupa, kad na ovom svijetu nismo mogli da budemo sretni'. Unatoč svom trudu najboljih splitskih liječnika, Branko je izdahnuo oko 16 sati. U oproštajnom pismu, kojeg je par ostavio iza sebe, stajala je želja da budu pokopani u istom lijesu. 'Idem veselo u smrt jer sam ljubljen i ljubim', napisao je Branko. U zajedničkom pismu zamolili su neka ih nitko ne žali, i da nitko nije kriv za njihovu smrt.

Što ih je navelo na samoubojstvo, zašto su im branili da se vole? Novo doba piše da je Branko prethodno bio zaručen u Budvi s kćeri tamošnjeg općinskog tajnika koju je upoznao u bolnici u Sloveniji gdje se liječio od plućne bolesti. Prijatelji su ga opisivali kao vrlo osjetljivog i boležljivog. Kad je upoznao Grozdanu sasvim je izgubio glavu za mladom Splićankom. Poštujući zaručnicu i voleći drugu, odlučio je otići u smrt, a Grozdana ga je naumila slijediti, to mu je i napisala u posljednjem pismu. Cijeli Split je bio potresen, a mjesto na kojem je par skončao otad je godinama nazivan 'svjetionikom ljubavi'.

Pogreb je bio posebno tužan, cijeli Split onoga vremena našao se u povorci od gradske bolnice u centru grada, preko Rive do novog groblja Lovrinac. Zaboravilo se sve što su govorili o zaljubljenom paru. I obitelji su se pomirile nad grobnicom, i pokopale Grozdanu i Branka jedno do drugog, zajedno, kako su željeli provesti svoj život.

'Kad se nismo mogli sprijateljiti u sreći svoje djece, evo smo se sprijateljili u njihovoj smrti', citira jednog od očeva Novo doba.

Nažalost, bilo je prekasno. A ako vas put nanese na splitsko groblje Lovrinac, otiđite do polja C, red X, grobnog polja 78, i ostavite cvijet za Branka i Grozdanu.

Nažalost, dvoje drugih slavnih splitskih ljubavnika Palmina Karaman i Andrija Katalinić danas nemaju mjesto gdje bismo ih se mogli sjetiti. Oni su živjeli i ljubovali sredinom 19. stoljeća. Prema priči koja se otad prenosi u Splitu, Palmina je 1864. umrla od boginja, zarazne bolesti koje je u to vrijeme harala Splitom. Kad je Andrija shvatio što se dogodilo njegovoj zaručnici bio je toliko očajan da je legao uz nju, pokrio se njezinom plahtom i namjerno se razbolio od iste bolesti, od koje je na koncu umro. Roditelji su im za vječnu uspomenu podigli zajednički grob, a o toj ljubavi je napisana čak i duga poema 'Palmi Karamanki' https://sr.wikisource.org/wiki/Palmi_Karamanki, zapisana u 'Splitskoj pjesmarici' koju je 1899. prikupio Srećko Karaman. Nažalost, njihov nadgrobni spomenik, jedan od najdirljivijih na starom splitskom groblju Sustipanu, više ne postoji, jer je cijelo groblje 1961. bezumno uklonjeno.