Dok galije ulaze u zaljev Svetog Marka, blještavo pročelje bazilike i Duždeva palača ukazuju se pred očima iscrpljenih mornara i preživjelih vojnika. Mirno je predvečerje u rujnu 1172. i na Rivi degli Schiavoni u zraku se osjećaju znatiželja, strah i slutnje predstojeće boli. Jer, brodovi Serenissime vraćaju se poraženi iz Drugog križarskog rata s mnogo ranjenih i malo slave.
Za operaciju pristajanja venecijanskih borbenih lađa bio je zadužen kapetan Jacopo Orseolo Falier. Usprkos vojnom porazu na licu mu je ipak bio smješak, jer je duždu Sebastianu Zaniju donosio jedinstven poklon. Uz dragocjene začine i tkanine, namijenjene lokalnim trgovcima, kapetan je iz Konstantinopola donio i tri ogromna stupa od ružičasto-sivoga granita. K tome, svaki od tri stupa na svome je vrhu imao pričvršćen po jedan simbol Venecije – Svetog Teodora iz Amasije, prvog zaštitnika grada, zatim himere (hrv. zmijolav), pustinjske nemani iz grčke mitologije kojoj su dodana krila da bi izgledala kao krilati lav, simbol svetog Marka, te veličanstvena figura koja na glavi nosi corno ducale, odnosno duždev šešir.
vezane vijesti
Kapetan Falier, doduše, nije imao pojma je li himera isklesana na Dalekome istoku ili u Kini, ali to nimalo nije umanjilo atraktivnost poklona duždu. Naime, kad je statuu vidio na tržnici u Konstantinopolu, odmah se u nju zaljubio. Bila je toliko slična krilatome lavu svetog Marka da je bio uvjeren da nitko neće primijetiti razliku, pogotovo gledajući s udaljenosti od kakvih pet metara.
Skulptura veledostojnika s duždevim šeširom, pak, zapravo je predstavljala jednog zapovjednika bizantske vojske čiji je šešir bio toliko sličan onome koji je krasio duždevu glavu, a koji su svake godine nanovo tkale opatice iz samostana San Zuccaria, da nitko ne bi primijetio razliku promatrajući ga izdaleka.
Slično kao i s druga dva stupa, i ukras trećega bio je spretni nadomjestak. Naime, skulptura Svetog Teodora iz Amasije u stvarnosti je portretirala jednog drugog sveca.
Kapetan Falier znao je da će se tri stupa, strateški smještena na ulazu Trga Svetog Marka sa strane mora, moći vidjeti iz velike daljine širom lagune te da će vrlo brzo postati simbolom Venecije. Dodatno, bio je uvjeren da će ti stupovi postati i simbol religijske snage stopljene s političkom. Broj tri ujedno predstavlja i trojstvo, simbol božanstva, dok je ljudska figura na jednom od stupova smještenima uz Duždevu palaču, zajedno s likovima dvaju svetaca imala oformiti čvrstu vezu između nebesa i zemlje, nešto što bi stoljećima štitilo sudbinu Republike Venecije.
Tu se nakratko moramo zaustaviti i potvrditi čuđenje svakog čitatelja koji je barem jednom posjetio Veneciju. Naime, od početka ovoga teksta on se vjerojatno pita otkud sada tri stupa na Trgu svetog Marka, kad se svatko tko je njime prošetao dobro sjeća da postoje samo dva. Ništa neobično, jer čak i većina turističkih vodiča, koji tijekom razgleda Trga svetog Marka rado pričaju o stupovima-simbolima Venecije, ne spominje nikakav treći stup. Vrijeme je da objasnimo misterij čiju pozadinu znaju samo povjesničari i najveći zaljubljenici u Veneciju.
Naime, svi snovi kapetana Faliera dovedeni su u pitanje još iste noći po uplovljavanju njegova broda. Osobno je nadgledao iskrcavanje triju stupova, operaciju koju je isplanirao do u tančine. No, nije sve krenulo po planu, pretpostavlja se zbog velike težine granitnih stupova koja je pogrešno izračunata. Možda su zahrđale i poluge i zupčanici, a možda i pomoćni brod koji je pomagao pri iskrcaju nije bio dorastao zadatku. Bilo kako bilo, istraga nikada nije pouzdano pokazala što je bilo uzrokom da je treći stup, onaj sa statuom dužda, skliznuo s broda i potonuo na dno lagune, zajedno sa snovima Jacopa Faliera.
No, kapetan je imao malo vremena za bijes i suze, jer je pred njim, već narednoga dana, bio novi problem – kako podići preostale stupove nakon što ih iskrcaju s broda. Poučen fatalnim iskustvom prvog iskrcavanja, problemu je prišao vrlo oprezno. Rizik je bio ogroman, i nitko ga nije želio preuzeti. Na trg je osobno izašao i sam dužd te naložio gdje se stupovi imaju postaviti, kao i to da se s dva simbola Venecije postupa s najvećim oprezom.
Na mjesto radnje stigao je poznati venecijanski inženjer Niccolò Baratteri, koji je predložio inteligentno rješenje – namočiti užad koja je osiguravala stupove i potom ih pustiti da se osuše, što bi uzrokovalo njihovo stezanje. Prijedlog je prihvaćen, i inženjer je, rabeći užad, milimetar po milimetar oprezno podizao stupove, smještajući ih konačno na predviđeno mjesto. Kad je završio posao, promoćurni Baratteri točno je znao što zatražiti kao naknadu za svoju ekspertizu i rad. Prema legendi, ali i studijama trojice povjesničara, Baratteri je od dužda zatražio privatno pravo na kockanje u prostoru između dviju stupova, certifikat koji mu je omogućio brzo i veliko bogatstvo.
Baš kao što je Jacopo Falier i predvidio, dva su stupa postala simbol Venecije. Tijekom Srednjeg vijeka i renesanse, prostor između njih zauzimali su radnici koji su obrađivali drvo, što je bila velika promjena nakon vladavine kocke. No, do sredine 18. stoljeća mjesto je postalo lokacija za važna smaknuća. Venecijanci su još i danas vrlo praznovjerni kad je u pitanju prelazak zamišljene crte između dvaju stupova, pa postoji čak i izreka, odnosno svojevrsna prijetnja posvećena tome – Te fasso vedar mi, che ora che xe, što znači 'vidjet ćeš koliko je sati'. Naime, posljednja stvar koju je osuđenik na smrt vidio iz bloka za egzekuciju bio je zvonik sa satom.
O trećem stupu na dnu lagune i danas se šuti, a nema ni pouzdanih dokaza da je ikad postojao.
