Čak i ako zanemarimo mogući nuklearni armagedon, planet Zemlja trenutno se suočava s nizom ekoloških problema koji bi dugoročno mogli ugroziti opstanak čovječanstva. Sve te probleme teoretski je moguće riješiti, potrebno je samo — djelovati. A da je to moguće, pokazala je dosad jedina uspješna klimatska globalna akcija, Montrealski protokol o zaštiti ozonskog omotača.
Sloj ozona nalazi se u stratosferi, na visini od oko 15 do 35 km iznad površine Zemlje. Ozonski omotač ključan je u zaštiti života na planetu jer učinkovito blokira određene vrste ultraljubičastog (UV) zračenja, kao i druge oblike zračenja koji bi mogli ozlijediti ili ubiti većinu živih bića.
vezane vijesti
Godine 1974. nizozemski kemičar Paul Crutzen i njegovi američki kolege Mario Molina i F. Sherwood Rowland otkrili su da bi klorofluorougljici, kemijski spojevi poznati kao CFC-ovi, mogli biti glavni izvor klora u stratosferi. Sam po sebi klor ne bi trebao biti problem, ali nakon što ga UV zračenje oslobodi iz CFC-a on uništava ozon. Nakon tog otkrića za koje su Crutzen, Molina i Rowland puno godina kasnije dobili Nobelovu nagradu za kemiju, znanstvenici su počeli pratili kako ozonski omotač reagira na CFC-ove.
Zbog svoje niske toksičnosti, niske reaktivnosti i niske zapaljivosti, ti spojevi su se koristili u rashladnim uređajima i sprejevima, te kao otapala u industriji. Stoga su — otkad su 1928. godine prvi puta sintetizirani — proizvedene goleme količine CFC-ova, kao i sličnih spojeva poznatih pod zajedničkim nazivom freoni, prema komercijalnom nazivu koji je koristila tvrtka DuPont.
Od kasnih sedamdesetih godina primijećeno je da su koncentracije stratosferskog ozona iznad Antarktike počele naglo padati, pa bi se svake godine sezonski pojavila sve veća ozonska rupa nad Južnim polom. Manje ozonske rupe počele su se pojavljivati i nad Arktikom te iznad Tibetske visoravni. Prema tadašnjoj stopi uništavanja ozona, čitav ozonski omotač na planetu nestao bi do 2050. godine.
Znanstvenici su pozvonili na uzbunu. Političari, znanstvenici i aktivisti okupili su se u rujnu 1987. na konferenciji u Montrealu na kojoj je prihvaćen međunarodni sporazum o zaštiti ozonskog omotača. Takozvani Montrealski protokol predvidio je postupno smanjivanje proizvodnje i konačnu zabranu CFC-ova koja je nastupila 1989. godine.
Tijekom devedesetih i ranih 2000-tih godina održan je niz međunarodnih konferencija na kojima su prihvaćeni amandmani na originalni sporazum usmjereni na potpunu zabranu svih spojeva koji uništavaju ozon, takozvanih ODC-ova. A oni osim klorofluorougljika uključuju hidrobromofluorougljik, metil bromid, ugljikov tetraklorid, trikloroetan, hidrofluorougljik, hidroklorofluorougljik i još neke plinove. Iako su gotovo sve vlade svijeta provodile odredbe sporazuma, što je bila dobra vijest sama po sebi, nije bilo jasno jesu li ti napori bez presedana imali ikakvog učinka.
Međutim, godine 2014. znanstvenici su primili prve dobre vijesti o ovoj temi: otkrivena su prva mala povećanja stratosferskog ozona u više od 20 godina, zajedno s dokazima da se količina ODC-ova u atmosferi smanjila za desetak posto. Studija objavljena dvije godine kasnije pokazala je da koncentracija ozona u stratosferi nastavlja rasti, te da se antarktička ozonska rupa znatno smanjila.
NASA je 2019. objavila da je ozonska rupa iznad Antarktike bila najmanja još otkad je 1982. godine prvi puta primijećena. U protekle dvije godine rupa je ponovno bila nešto veća, ali znanstvenici vjeruju da je riječ o privremenom odstupanju i da će se trend oporavka ozonskog omotača nastaviti. Ipak, taj bi oporavak trebao trajati još puno desetljeća — prema posljednjim procjenama, koncentracija ozona trebala bi se vratiti na razinu iz sedamdesetih godina tek negdje oko 2075. godine.
