Jedno od najvećih i najpoznatijih stabala na svijetu, divovska kalifornijska sekvoja poznata pod imenom General Sherman, tijekom svog 2500 godina dugog života iz atmosfere je apsorbirala oko 1400 tona ugljika. Međutim, čovječanstvo tu količinu ugljika emitira svake minute, a da bismo se uspješno borili protiv klimatskih promjena moramo smanjivati emisije stakleničkih plinova i istodobno izvlačiti suvišan ugljični dioksid iz atmosfere kako bismo uspostavili ravnotežu koja je postojala u predindustrijskom razdoblju. U tome bi procesu ključnu ulogu trebale imati šume.

Kako zapravo stabla uklanjaju ugljik iz atmosfere? Gdje taj ugljik završava? Kao i sve druge biljke, i drveće apsorbira ugljik iz atmosfere zahvaljujući kemijskoj reakciji poznatoj kao fotosinteza. Taj proces koristi energiju sunčevih zraka kako bi pretvorio vodu i ugljični dioksid u kisik i ugljikohidrate koji za biljke imaju energetsku vrijednost. Dio tog ugljika vraća se u atmosferu, no veliki dio ostaje zarobljen u tkivu drveta, tako da stabla tijekom svog života služe kao svojevrsni spremnici ugljika. Kad stablo umre i počne se raspadati, znatna količina ugljičnog dioksida sprema se u tlo gdje može ostati tisućama godina. No s vremenom se ugljik iz tla vraća u atmosferu, pa su nam za dugoročno rješavanje problema klimatskih promjena potrebni živi šumski ekosustavi.

Studija koju je proveo institut Crowtherlab iz Zuericha analizirala je podatke o globalnoj klimi i tlu, te satelitske snimke postojećeg svjetskog šumskog pokrova. Švicarski znanstvenici zaključili su da bi se moglo obnoviti odnosno ponovno zasaditi gotovo milijardu hektara novih šuma, što bi bilo više od bilijun novih stabala na Zemlji. I to sve kad se isključe područja koja čovječanstvo već koristi. Ovi obnovljeni šumski ekosustavi mogli bi iz atmosfere izvući negdje između 100 i 200 milijardi tona ugljika, tvrde znanstvenici.

Postavlja se pitanje postoji li neka vrsta brzorastućeg stabla koja bi se mogla saditi diljem svijeta, biti otporna na bolesti i klimatske promjene, brzo se razmnožavati i učinkovito apsorbirati ugljik iz atmosfere? Odgovor je da takvo stablo, nažalost, ne postoji. A čak i kad bi postojalo, ono ne bi bilo dobro dugoročno rješenje jer su šume kompleksna mreža živih organizama. U svakom ekosustavu najodrživije su one biljne vrste koje u svom prirodnom okruženju već imaju svoju ulogu, a što je veći broj lokalnih vrsta drveća, šumski ekosustavi su otporniji na razne opasnosti poput bolesti i klimatskih promjena.

To znači da ne možemo naprosto saditi stabla kako bismo uklanjali suvišan ugljik iz atmosfere nego moramo obnavljati čitave uništene prirodne okoliše. Budući da je riječ o izuzetno složenim sustavima s nebrojenim interakcijama biljaka, životinja i drugih organizama, znanstvenici sve više vjeruju da neki ekosustav nije moguće obnoviti ljudskom intervencijom, već je potrebno neko područje naprosto ostaviti na miru neka se samo obnovi tijekom budućih desetljeća. Pitanje je samo imamo li dovoljno vremena za čekanje. Sve to dodatno naglašava potrebu da zaštitimo postojeće šumske ekosustave, ta 'zelena pluća' planeta Zemlje koja ubrzano nestaju.