Amazonska prašuma, koja je dobila ime po rijeci Amazoni, prostire se na teritoriju devet južnoameričkih zemalja i pokriva površinu od oko 6,5 milijuna četvornih kilometara, što znači da je deset puta veća od najveće europske države Francuske. Oko 60 posto Amazonije nalazi se u Brazilu, 13 posto pripada Peruu, deset posto Kolumbiji, a preostali dio otpada na Boliviju, Ekvador, Venezuelu, Gvajanu, Surinam i Francusku Gvajanu.

S procijenjenih 400 milijarda pojedinačnih stabala, Amazonija predstavlja više od polovice preostalih prašuma i najveće područje bioraznolikosti na Zemlji. Često se metaforički naziva 'plućima planeta', a neke studije procijenile su da proizvodi 20 posto atmosferskog kisika. Prije nekoliko godina amazonsku prašumu su pogodili šumski požari bez presedana u kojima je izgorjelo više od 20.000 četvornih kilometara prašume. Požari su bili vidljivi na satelitskim snimkama iz svemira i trajali su tjednima, pa su se mnogi ljudi zapitali što bi se dogodilo kad bi čitava Amazonija izgorjela.

Svima je poznato da biljke proizvode kisik kao nusproizvod fotosinteze, pa je stoga logično zaključiti da je amazonska prašuma sa svojim bezbrojnim biljkama glavna tvornica kisika na planetu. Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Dakako, biljke proizvode kisik, a tropske kišne šume daju svoj veliki doprinos unosu tog plina u atmosferu, no uginule i trule biljke istodobno oslobađaju ugljični dioksid i troše puno kisika na razgradnju.

Omjer potrošnje kisika kod biljke koja proizvodi kisik dok raste i troši kisik kad umre iznosi otprilike 1:1, tako da mnogi atmosferski znanstvenici ne vide Amazoniju, pa čak ni planetarne šume u cjelini, kao neto proizvođače kisika budući da sve biljke prije ili kasnije umiru.

Zemljin višak kisika zapravo dolazi od morskih algi. One žive u površinskom sloju mora i oceana, a baš kao i sve druge biljke, dok žive izvlače ugljični dioksid iz atmosfere. Međutim, kad umru ne ostaju na površini mora pa ne troše kisik iz atmosfere. Mrtve morske alge polako padaju prema morskom dnu, a pritom se dio njih razgrađuje koristeći se kisikom otopljenim u morskoj vodi, dok dio netaknut padne na dno oceana gdje se zauvijek pohranjuje ugljik zarobljen u njihovim tijelima. Tijekom milijuna godina, ovaj je proces rezultirao neto povećanjem udjela kisika u Zemljinoj atmosferi.

Dakle, spaljivanje čitave Amazonije ne bi imalo značajan učinak na pad razine kisika u atmosferi, ali bi u atmosferu dodalo ogromne količine ugljičnog dioksida i dodatno ubrzalo globalno zagrijavanje i klimatske promjene. Što nikako nije dobra vijest.