Na tim UN-ovim klimatskim konferencijama - svake godine u drugom gradu - raspravlja se o znanstvenim radovima, donose se planovi, prihvaćaju sporazumi, prate dosadašnji rezultati, posebno ispuštanje u atmosferu nekolicine stakleničkih plinova među kojima su najopasniji ugljični dioksid i metan.

Ipak, unatoč svim tim sporazumima i pandemiji COVID-a koja je privremeno usporila ljudske aktivnosti, globalne emisije i dalje rastu a svijet se zagrijava. Na Zemlji ima gotovo osam milijardi stanovnika, a stakleničkim plinovima ne pridonose svi jednako. Tko je danas odgovoran za štetne emisije? Odgovor je isti kao što je bio i tijekom čitave industrijske povijesti: planet zagrijavaju bogatiji.

Prosječni godišnji ugljični otisak po stanovniku svijeta je 6,6 tona, a da bismo zaustavili zagrijavanje on bi se trebao smanjiti na samo 1,1 tonu. Prema nedavno objavljenom istraživanju World Inequality Laba, deset posto najbogatijih u Sjevernoj Americi emitira čak nestvarne 73 tone ugljičnog dioksida po stanovniku godišnje. Te su brojke nešto manje za najbogatije stanovnike Europe i istočne Azije: 29 odnosno 39 tona po stanovniku. Na drugoj strani spektra, donja polovica građana Sjeverne Amerike emitira deset tona CO2 po stanovniku, kod Europljana je ta brojka pet tona, a kod stanovnika istočne Azije tri tone.

Za usporedbu, stanovništvo siromašnih zemalja subsaharske Afrike ima ugljični otisak od samo 1,6 tone po stanovniku. Riječ je o golemim razlikama u emisijama ugljika, a posljedično i u mogućnostima za djelovanje: nije pretjerano ustvrditi da su za budućnost planeta odgovorni gotovo isključivo oni najbogatiji. Na globalnoj razini, deset posto najbogatijih odgovorno je za gotovo polovicu ukupne emisije ugljičnog dioksida, a pedeset posto najsiromašnijih emitira samo 12 posto ugljika. Ti podaci možda nažalost ukazuju i na to da su bilo kakvi klimatski dogovori unaprijed osuđeni na neuspjeh: bogati ne žele postati siromašniji, a siromašni nemaju dovoljno utjecaja.

Premda se vjerojatno tako ne osjećamo, Hrvatska pripada u bogati dio svijeta. Kad sljedeći puta čujemo da je nestao neki drevni ledenjak, da se proširila neka pustinja ili da je more preplavilo jadranske luke, nemojmo za to kriviti nekog drugog. Da parafraziramo slavnog novosadskog kantautora: krivi smo mi.