Bila je slikovita i zgodna za neku kompoziciju mrtve prirode, ali Carla je kod nje zaintrigiralo nešto drugo.

'Izgledala mi je kao stablo u afričkoj savani. Ne znam zašto, ali odjednom mi je došla ta asocijacija. Kupio sam tu gljivu, odnio je kući i počeo fotografirati onako kako sam je na tržnici zamislio', priča nam danas pedesetosmogodišnji Carl Warner.

Pokazalo se da je ta njegova fotografija, nazvana 'Mushroom Savanna' bila početak velike serije koja će proslaviti njegovo ime. Naime, Carl je na temelju te slučajne ideje postupno razvio čitav koncept koji obuhvaća stvaranje kompleksnih imaginarnih i stvarnih svjetova sačinjenih isključivo od prehrambenih namirnica, svijet u kome se brokule, pršut, tjestenina, kelj, luk, grah, sir, ananas, naranče, krumpir i sve moguće druge namirnice iz naše svakodnevice pretvaraju u zapanjujuće pejzaže, gradove poput Londona, toskanska sela, američke nacionalne parkove i najrazličitije druge scene iz prirode.

Pogleda li promatrač pomnije, brzo će shvatiti da se radi o stvarnoj fotografiji, a ne nečem računarski animiranom te da su i najmanji detalji svakoga pejzaža napravljeni od jestivih namirnica.

'Jednostavno sam spojio svoju sklonost pejzažnoj fotografiji i fotografiji mrtve prirode s ljubavlju za hranu, što je rezultiralo mojim stilom, čija je glavna odlika da u studiju podražava prirodno svjetlo, da bi moji pejzaži iz mašte izgledali što prirodniji. Premda stvaram prizore i od drugih materijala, postao sam poznat baš po svojoj seriji fotografskih pejzaža od hrane', objašnjava Warner.

Carl Warner do danas je napravio veliku seriju fotografskih pejzaža sačinjenih od hrane i time privukao pozornost oglašivačkih agencija iz čitava svijeta, koje danas kod njega redovito naručuju takve fotografije za klijente iz industrije hrane. Kada su neki njegovi radovi 2008. objavljeni u Sunday Timesu, Warnerovi su pejzaži dobili takav publicitet da su se s narudžbama pojavila i neka od najvećih svjetskih imena prehrambene industrije, pa je Carl posljednjih godina svoju djelatnost proširio i na televiziju i internetske reklamne spotove.

Danas Warner radi i vrlo unosne fotografije za kampanje tvrtki poput Nestléa, Unilevera i više sličnih. Primjerice, fotografiju 'Toskansko selo' naručila je jedna talijanska tvornica prehrambenih proizvoda, uz uvjet da je sve na slici izgrađeno isključivo od sastojaka njihovih umaka za tjesteninu. Pejzaž 'Cereal Dust Bowl', koji prikazuje pejzaž tipičan za američki Zapad, naručio je jedan proizvođač pahuljica za doručak, pa je zemlja izrađena od zobenih i kukuruznih pahuljica, telefonski stupovi od uskih kobasičica Slim Jims, legendarna američka auto-prikolica Airstream od kore bijeloga kruha, dok je nebo zapravo goveđi odrezak.

Na pejzažima od hrane Carl radi u miru svoga londonskog studija, gdje na posebnom trokutastom stolu slaže začudne prizore. Scene se fotografiraju u slojevima, od prednjeg plana do pozadine i neba, jer je rad vrlo spor, a svježe voće i povrće, naročito ono lisnato, brzo vene pod svjetlima reflektora. Tako snimljen materijal potom montira u konačnu fotografiju.

'Nekad sam radio sâm, ali s vremenom je posao postao sofisticirani proces, pa danas radim uz pomoć modelara i stilista hrane. Počinjem zamišljanjem scene, pa prelazim na skice, kojima klasičnim tehnikama nastojim riješiti kompoziciju, tako da promatraču odmah bude uvjerljiva, i na temelju kojih onda radi moja ekipa. Zajedno sa stilistom odabirem vrstu namirnice za pojedini dio pejzaža, onu koja najbolje odgovara oblikom, bojom i teksturom. Što je scena veća, mogu postići veću dubinu i perspektivu, što sve pridodaje uvjerljivosti', pojašnjava Warner.

Kako ima ogromno iskustvo reklamnog fotografa, Carl je pravi majstor na području rasvjete, posebno u tehnici imitiranja prirodnoga svjetla, kojim se ističu boje i teksture, ali i drastično pojačavaju ljepota i dojmljivost čitave scene. Za gradnju jednoga pejzaža Warner obično utroši dva do tri dana, da bi potom dva dana retuširao i fino usklađivao elemente scene u savršenu cjelinu. No, najviše vremena zapravo provodi osmišljavajući scene u glavi te birajući namirnice koje će najbolje imitirati oblike iz prirode, tako da sate i sate luta londonskim tržnicama i samoposluživanjima u potrazi za idealnim komadom voća, povrća ili nečeg trećeg.

Za razumijevanje načina na koji Carl radi na složenijim kompozicijama može poslužiti primjer vedute Londona. Zgrade su izrađene od ljepilom i iglama spojenih mahuna i šparoga te odmah fotografirane. Za čitavu fotografiju bilo je potrebno pet dana, a dok su posljednjega dana snimani pozadina i nebo, zgrada Parlamenta već je doslovno uvenula.

'Hrana je fantastična što se oblika, boja i tekstura tiče, ali namirnice koje venu pred vašim očima vrlo su frustrirajuća stvar, pa često moram snimati jako brzo. Lišće korijandera je krasno ali neuporabljivo, jer brzo vene. No, s vremenom naučite neke korisne stvari. Kelj je, recimo, odličan za dočaravanje guste šume, a među egzotičnim namirnicama iz cijeloga svijeta, kojih ima nevjerojatnih oblika i boja, uvijek se nađe sjajnih za imitiranje elemenata pejzaža. Želio bih napraviti još mnogo toga. Što više radim, to sam svjesniji onoga što još nisam napravio. No, nije važan broj pejzaža i veduta, već koliko je rad izazovan i zabavan. Moj je cilj promatrača najprije zapanjiti realističnošću prizora, a onda mu izvući osmijeh, kad shvati da je sve zapravo napravljeno od hrane. U ovom posljednjem najviše uživam', smješka se Carl.