Svoj talent, svestranost i umjetničku strast dokazao je još za vrijeme studija režije i radiofonije na zagrebačkoj ADU, pa nije dugo trebalo da ga već tad prepoznaju ravnatelji brojnih institucionalnih kazališta i pozovu da svojim predstavama obogati njihov repertoar.

U posljednje tri godine režirao je, između ostalog, u Satiričkom kazalištu Kerempuh, Teatru &TD, Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, HNK-u u Varaždinu i Kazalištu Trešnja, a u međuvremenu režira i niz javnih manifestacija, koncerata klasične glazbe i koncertnih čitanja. Djeluje i kao radijski autor u samostalnoj produkciji te kao vanjski suradnik Hrvatskog radija.

Trenutačno u Teatru &TD postavlja predstavu 'Kaspar', po motivima austrijskog nobelovca Petera Handkea, koja će se premijerno održati 25. ožujka. Ova priča o zagonetnom dječaku Kasparu Hauseru, pronađenom u 19. stoljeću u Njemačkoj, a koji je od rođenja živio u zatočeništvu mračne ćelije, zbog čega nije znao govoriti niti se ponašati, inspirirala je brojna umjetnička djela i rasprave. Među njima ističe se Handkeova drama iz 1967., u kojoj autor kroz primjer podvrgavanja Kaspara socijalizaciji ukazuje na manipulativna svojstva jezika kao jednog od osnovnih alata kojim društvo oblikuje pojedinca s ciljem da ga u potpunosti prilagodi sebi.

S Korbarom razgovaramo o njegovoj novoj predstavi koja Kaspara suočava s izazovima i trendovima suvremenog društva.

Prošlo je više od pola stoljeća otkad je Handkeov 'Kaspar' kod nas posljednji put igrao na kazališnim daskama. Generalno, radi se o djelu koje se relativno rijetko postavlja. Stoga, otkud vam ideja za upravo taj naslov?

- Ovaj tekst privlačio me još od studentskih dana kad smo se njime bavili u sklopu niza dramaturških predmeta. Iako star više od 50 godina, on je i dalje prilično radikalan u svojim postavkama i ruši gotovo sve konvencije dramskog pisanja zbog čega je i vrlo izazovno postaviti ga na daske. Budući da sam se više puta bavio tekstovima 50-ih i 60-ih godina koji preispituju i ruše jezične konvencije, Kaspar mi se učinio kao prirodni nastavak tog mog interesa. Teatar &TD pokazao se idealnim mjestom za njegovo scensko uprizorenje, budući da u tom kazalištu još uvijek živi svojevrsni slobodni duh eksperimenta, a mladima se nudi prilika da predlažu svoje ideje, kao i da samostalno formiraju autorski tim i ansambl.

Ulogu Kaspara tumači vaš dugogodišnji kolega Boris Barukčić…

- S Borisom sam surađivao tijekom akademije na gotovo svim svojim produkcijama; ovo nam je možda sedma ili osma zajednička predstava. Između ostalog, sjajno je igrao i lik Gregora Samse u mojoj ispitnoj predstavi 'Preobražaj', što je donekle na ovom tragu, tako da sam ga već od starta imao u primisli za Kaspara. Uz njega igraju Lucija Dujmović, Andrej Kopčok i Romano Nikolić. Vjerujem da nisam pogriješio s podjelom.

Izjavili ste svojedobno kako je to što ste odlučili biti redatelj sigurno povezano s time što po svom karakteru volite imati kontrolu i voditi glavnu riječ. Ipak, nismo vas do sada vidjeli 'tankih živaca'. Nemate problema s postizanjem autoriteta kod glumaca?

- Uvriježena je slika redatelja kao osobe koja na probama viče, ruši scenografiju i baca stvari. Vikanje je uopće jedan klasičan način postizanja autoriteta na koji smo naučili još od učiteljice u osnovnoj školi koja bi počesto digla glas. No, ja ga osobno ne volim niti smatram da je to način komunikacije kojem bismo trebali stremiti u kazalištu, a ni u društvu općenito. Zbog toga se i trudim da me se ne vidi često 'tankih živaca'. Ako postoji lik redatelja s kojim bih se mogao poistovjetiti, to je junak Fellinijevog '8 ½' kojeg producenti i suradnici progone da dostavi novi scenarij i započne realizaciju projekta, dok on pokušava naći inspiraciju u toplicama, sjećanjima i ljubavnim avanturama.

Koliko se 'Kaspar' u vašoj režiji i dramaturgiji Nikoline Rafaj odmakao od originala? Radi li se o značajnim intervencijama u tekst?

- Handkeov tekst na nekoliko mjesta glasove 'nagovarača' koji Kaspara uvode u jezik (i posljedično i u društvo) označava kao glasove posredovane tehničkim medijima; automatizirane glasove masovnih medija i drugih sredstava komunikacije. Polazeći od tih naznaka, dramaturginja Nikolina Rafaj i ja pokušali smo Kaspara dodatno približiti našem vremenu, odnosno masovne medije 60-ih godina zamijeniti dominantnim medijem 21. stoljeća – internetom. Učinilo nam se da upravo logika interneta, scrollinga i nasumičnog primanja informacija (random je jedan od ključnih pojmova interneta) može odgovarati načinu na koji je sam Handkeov tekst sačinjen. U tom procesu došlo je do značajnijih izmjena u tekstu, da bismo naposljetku saznali kako Handke vrlo strogo štiti svoja autorska prava te da bilo kakve veće intervencije u samo tekstualno tkivo nisu dopuštene. Tako smo na pola procesa morali odbaciti taj koncept i vratiti se u potpunosti originalnom Handkeovom tekstu.

To je zasigurno stvorilo poprilične komplikacije za radni proces i produkciju. Kako ste tome doskočili i snašli se u novonastaloj situaciji?

- Rad u kazalištu uvijek je dinamičan i promjene se često događaju. Ipak ovdje se radilo o prilično radikalnom zaokretu u konceptualnom mišljenju i pristupu tekstu. Veći dio konteksta koji smo pokušavali proizvesti nije više mogao funkcionirati. Bilo je to prilično izazovno za cijeli autorski i izvođački tim, ali mislim da smo se uspjeli suočiti s time. Usredotočili smo se na osnovne premise Handkeovog djela, koji je tekst opisao kao 'mučenje govorom'. Kaspar je na početku drame žrtva tog mučenja, izložen bombardiranju različitim informacijama, jezičnim konstrukcijama i značenjima. U našoj verziji, kad savlada jezik i kad savlada svoje tijelo, Kaspar ulazi u sustav i postaje onaj koji jezikom manipulira upravo onako kao što su manipulirali njime dok nije govorio. Jezik tako postaje svojevrsni 'perpetuum mobile' naše egzistencije, sustav iz kojeg nema izlaza, a koji se u isto vrijeme u potpunosti obesmišljava. Nije više važno što se govori, važno je samo da se govori i da se konstantno nešto novo proizvodi.

Uz dramaturginju Nikolinu Rafaj, veliki je posao obavila i koreografkinja Matea Bilosnić, uz čiju je pomoć Boris Barukčić stvorio barem dva potpuno različita tjelesna izričaja.

U podlozi ove Handkeove drame neminovno se provlači motiv otuđenosti i nemogućnosti komunikacije. Reklo bi se, tema koja nikad ne zastarijeva?

- Postoji jedan krasan esej Bore Ćosića iz 90-ih pod nazivom 'Projekt Kaspar' u kojem on uzima ovaj nesretni lik kao metaforu naših života i ljudske sudbine, posebno srednjoeuropskog i postjugoslavenskog prostora. Pa nam sugerira, pod geslom 'svi smo mi Kaspar Hauser', kako se baš svatko od nas lako može naći u situaciji da bude onaj koji je u određenom društvu ili životnim okolnostima potpuni stranac.

Otuđenost je u ovoj priči radikalno naglašena stanjem tog dječaka koji se pojavio niotkuda i koji ne zna ništa reći, pa je cijela drama konstruirana upravo oko procesa njegove socijalizacije tj. pokušaja njegovog uklapanja u društvo. Svi mi, na kraju krajeva, živimo svoju svakodnevicu isključivo prema naučenim obrascima. Kako kaže Ionesco u nekim svojim zapisima – svaka je socijalizacija jedan vid nasilja jer po svojoj prirodi čovjek nije društveno biće nego je to tek prisiljen biti.

Još 1970. godine 'Kaspara' je režirao Vladimir Gerić i to baš u &TD-u, s Ivicom Vidovićem u glavnoj ulozi, ta predstava postigla je kultni status i doživjela preko 300 izvedbi. Osjećate li određeno opterećenje hoće li predstava ispuniti očekivanja i možda čak nadmašiti prethodnu verziju?

- Primjećujem dvije vrste reakcije javnosti na tu temu: u jednom su 'taboru' oni temeljito upoznati s izvornikom koji s nestrpljenjem, ili možda dozom sumnjičavosti, iščekuju novo uprizorenje, a u drugom su oni koji se pitaju – 'što je pak sad to?', jer niti su čitali tekst niti su gledali predstavu. Pomalo je nezahvalna situacija imati dvije podijeljene publike. Snimku predstave iz 1970. godine smo pogledali tek nakon tri tjedna rada na vlastitoj produkciji kad smo imali postavljene temelje naše izvedbe, i uočili smo neke slične elemente u izvedbi. Treba dakako uzeti u obzir i to da je ta predstava nastala u jednom specifičnom periodu, u &TD-ovoj 'herojskoj' fazi, kada je njegov repertoar daleko odskakao od onog drugih kazališta i kada je taj tekst bio potpuno drugačiji od bilo kojeg drugog teksta poznatog publici. Mislim da bi se danas takav odjek postigao nekim sasvim drugim sredstvima. No, kako kaže natpis nad bečkom kućom secesije: 'Svakom vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda'. Ne ulazimo ni u kakvo natjecanje. Bit će mi drago da predstavu pogledaju obje publike. A nakon predstave možemo ući u debatu o tome što nam ovaj tekst 50 godine kasnije  govori i na koji način rezonira s našim vremenom.

Posljednjih godina nanizale su se vaše režije… Imate li osjećaj da vas polako prestaju doživljavati kao mladog redatelja koji se tek treba dokazati?

- U Hrvatskoj te, prema izvještavanju domaćih medija, svrstavaju u mlade redatelje sve do 45. godine života. Stoga mi je svakako drago što će me ta 'duga mladost' služiti još dva desetljeća. Šalu na stranu, velika je sreća i uspjeh što su mi se posljednjih godina pružile brojne prilike za rad i što to nekim čudom nije zaustavila niti pandemija. Stoga sam među onima koji još uvijek, danas pomalo nepopularno, vjeruju da se rad, znanje i upornost isplate. Radi se pritom o žanrovski vrlo različitim angažmanima: od dječjih predstava, preko kojekakvih javnih priredbi, do teatra apsurda poput 'Ćelave pjevačice'. Nisam siguran je li mana ili vrlina to moje svaštarenje, ali oduvijek me zanimaju i privlače jako različite stvari, uzbuđuje me suočavanje s meni još nepoznatim materijalima i učenje, tako da ću sigurno još neko vrijeme nastaviti u tom tonu. Mislim da sa 26 godina, dvije godine nakon diplome i četiri godine od prve profesionalne predstave teško mogu imati potpuno formiran 'rukopis'.

Ipak, priznali ste kako u svojim režijama već počinjete prepoznavati neke elemente koji se ponavljaju?

- Istina. Uglavnom se tu radi o pojedinim stilskim izborima, odabiru tema, sklonost apsurdu i humoru. Trudim se doduše, čim primijetim da bih mogao skliznuti u ono što bismo nazvali 'manirom', pobjeći u nešto novo. Ako je vjerovati kritici, obično se i u negativnim kritikama ističe detaljan i minuciozan rad sa glumcima na njihovim izvedbama, što svakako smatram vrlinom. Bez obzira na koncept i moje ideje, glumci su oni koji naposljetku nose predstavu.

Koji je sljedeći projekt?

- Uskoro pripremam u Gradskom kazalištu 'Joza Ivakić' u Vinkovcima jednu relativno klasičnu britansku komediju Noëla Cowarda. I već se veselim što me očekuje potpuno drugačiji format od 'Kaspara' u smislu procesa i dramaturškog rada, uz poštivanje nekih sasvim drugih zakonitosti teksta.

Znači, freelanceri si nipošto ne mogu priuštiti stanku?

- Kad si slobodnjak neprestano si u egzistencijalnom žrvnju i prihvaćaš sve što ti nudi. Osobito otkad se pojavila pandemija pa smo svi redom osjetili veliki strah za budućnost. To je odlična podloga da čovjek krene u mahnitanje, i ta kriza je sigurno u velikoj mjeri psihički utjecala na sve nas. Mislim da će prave posljedice tek sada stići na naplatu, dok se ne tako daleko od nas događa nova katastrofa nezamislivih razmjera. Tako sam u posljednje dvije godine režirao i sinkronizacije četiri sezone crtanih serijala i pet cjelovečernjih filmova, napravio šest radio drama, režirao kojekakve javne priredbe… Uglavnom, bio sam neprestano u pogonu da bih mogao osigurati pristojan život. Volio bih u predstojećem razdoblju barem smanjiti količinu različitih projekata na kojima sam angažiran u isto vrijeme jer primjećujem da me to zamara i da im se ne mogu posvetiti dovoljno kvalitetno koliko bih htio. Nešto poput pet otvorenih tabova dok surfaš internetom. Naravno, mi taj multitasking slavimo kao najveću vrlinu suvremenog svijeta, ali nisam više siguran da je to baš neka vrlina. Možda ćemo se, kad svi kolektivno pregorimo, ponovno  okrenuti nekim arhaičnijim i polaganijim metodama rada.