Obično prolazno vrijeme. Tako je o sebi i o svom timu prozborio premijer. Čovjek koji voli relativizirati svijet oko sebe.

Ako bismo sudili prema onome što, kada i kako izjavljuje, netko naivan mogao bi pomisliti da ne živimo u zemlji s 350 000 tisuća nezaposlenih, s BDP-om u konstantnom minusu, rastućem zaduženju i s još uvijek 0 kuna investicija. Milanović se zapravo i ne treba brinuti previše.

Oporbu nema jer je HDZ u potpunom rasulu, oni drugi ne dopiru do medija jer ih tretiraju nevažnima, tu i tamo nažrvlja se pokoja aferica oko imenovanja koju plasiraju oni koji su ostali u sustavu, ali su ostali i bez funkcija, i tako dan po dan, stigosmo do 100 dana, a da se zapravo nema što pametno zabilježiti.

Ok. Možemo biti skroz maliciozni i reći imamo Vladu, nemamo premijera, ili još gore, nemamo ni Vladu nego dva ministra. Dva buldoga.

Onaj Prvi koji obožava ulogu omraženog i nevoljenog. Kojeg boli briga što o njemu misle kolege, novinari, građani. Oni ionako ništa ne razumiju, pa mu takvi ne trebaju solit' pamet.

Omiljena mu je rečenica da 'ne treba biti neki genijalac da bi se shvatilo o čemu se zapravo radi'. U posljednje vrijeme intenzivno obilazi televizije, dobrovoljno se podvrgava medijskom zlostavljanju, jednostavno uživa u svojoj ulozi onoga koji sve razumije i sve mu je jasno. Kada u Rusiji ne prodaje Petrokemiju i ne sprda se s briselskim zanovijetanjima, u slobodno vrijeme četvrtkom voli šaputati s premijerom.

Onaj Drugi, Linić, ne šapuće, ali se i ne dere kao nekad. Sve što ga je dočekalo, već je prošao 2000. Pa je nešto i naučio. Kontrolirati se. Pa na sjednicama nesvjesno masira glavu, grize prste, ali pomaže. Kada izađe pred novinare smireno odgovara na zamorna pitanja. Plan 21 sveo se na dva čovjeka, pa ih treba razumjeti. Oni bar pričaju, objašnjavaju. Rezultati se još ne vide, ali strpljenje je nakon oprosta najveća hrvatska vrlina. Pa su čak i HDZ-u građani oprostili nekoliko puta.

Zato je Milanović relaksirani premijer. Reklo bi se da su relaksirani i ostali članovi Vlade.

Nema ih puno u javnosti. Na sjednicama uglavnom šute. U redu, neki su odmah na početku prošli male kalvarije. Ministar poljoprivrede još se nije fizički oporavio od seljačke bune, ministar Komadina nije pošteno ni sjeo u fotelju, a već je završio u bolnici. Kako je oporavak sporo tekao, već se pomislilo da je odustao od Zagreba i da se pokunjeno vraća kući na domaću juhicu i brigu oko županijskog grba i zastave. Ipak se vratio, a njegovo zbunjeno lupetanje o viškovima u HŽ više nitko ne spominje. I samozatajni potpredsjednik Vlade Neven Mimica ima bolnička iskustva na početku mandata, a sad im se pridružio i Ranko Ostojić.

Da se sudi po bolovanjima i oboljenjima, onako na prvu, gledajući samo bolnički karton, ova vlada ispada bolesnija od vlade Jadranke Kosor. A mislili smo da nema većih bolesnika...

I tako netko pričajući, netko bolujući, a većina šuteći uključivši i premijera, stigosmo do tih famoznih 100 dana. I da je baš to samo obično prolazno vrijeme, premijer ne bi davao intervjue samo odabranim medijima i ne bi pokušavao stupiti u neposredni kontakt s građanima preko čuvenih društvenih mreža. Da, da, ova Vlada obožava društvene mreže. Zato pišite intenzivno i postavljajte pitanja, svako je dobrodošlo. Premijer će odgovoriti 'neposredno'.

Udobno zavaljen u svoju premijersku foteljicu, tako blizu, a tako daleko od onih koji su ga izabrali.