Problem je s prošlošću u tome što su ladice naših sjećanja neuredno posložene. Memorija čovjeka nije poput memorije računala. Ona je kontekstualna. Prošlost stalno rekonstruiramo i ona stalno poprima neka nova značenja. Stoga prošlost uvijek predstavlja svojevrsni odraz sadašnjosti. A to znači da je podložna manipulaciji.

Što znači činjenica da je prosječna neto plaća u Hrvatskoj isplaćena za ožujak ove godine iznosila 5499 kuna, dok je prosječna neto plaća u Hrvatskoj isplaćena prije deset godina, za ožujak 2002, iznosila 3622 kune? Što znači 52 posto veća prosječna plaća kroz deset godina? Koliko su rasle cijene i kako se mijenjala stvarna kupovna moć?

Ili, ako se vratimo petnaest godina u prošlost, u ožujak 1997, kada je prosječna neto plaća po zaposlenom iznosila 2271 kunu, možemo se pitati što znači da je otada do ožujka 2012. prosječna plaća povećana za 142 posto?

Bolje i stvarno bolje

Kao što većina ljudi ne zna je li im u socijalizmu bilo bolje ili lošije (iako anketari misle da to pitanje ima nekakvoga smisla), pitanja koja se odnose na deset- ili petnaestgodišnja razdoblja također nemaju puno smisla. Ipak, analitičari-statističari mjere promjene cijena, pa se usporedbom kretanja plaća i cijena može približno zaključivati o promjenama koje su se događale u vremenu. Na primjer, ako prosječna isplaćena plaća naraste 10 posto, a cijene se, u prosjeku, povećaju osam, onda bi to moglo značiti da nam je realno bolje oko dva posto. No je li nam uistinu realno bolje, u prosjeku?

Prosječni TV uređaj (i TV program) 2012. teško je usporediti s prosječnim TV uređajem i TV programom 1997. Slično je s automobilima i mnogim drugim proizvodima. Promjene potrošačkih preferencija, životnih navika i kvalitete proizvoda umanjuju smisao usporedbe. No, na kraju priče, auto vozi, perilica pere, a TV pokazuje sliku. Stoga možda ipak nešto možemo zaključiti pomoću jednostavnih usporedbi, osobito ako razdoblja koja promatramo nisu previše duga:

Od ožujka 1997. do ožujka 2002. prosječna je plaća povećana s 2271 na 3622 kune ili 59,5 posto. Cijene (u maloprodaji) su u istom razdoblju rasle 22,2 posto, što znači da je u pet godina od 1997. do 2002. tako mjerena prosječna realna plaća narasla oko 30 posto ili oko 5,5 posto u prosjeku godišnje.

Od ožujka 2002. do ožujka 2007. rast se odvijao sporijim tempom: prosječna je plaća povećana s 3622 na 4788 kuna ili 32,2 posto, ali su cijene u tom razdoblju rasle 12,9 posto. To znači da je prosječna realna plaća rasla oko 17 posto ili oko 3,2 posto u prosjeku godišnje.

Od ožujka 2007. do ožujka 2012. prosječna je plaća povećana s 4788 na 5499 kuna ili 14,9 posto. Cijene su u istom razdoblju narasle 15,9 posto. Prema tome, realna je plaća u pet godina pala oko 1 posto, ili oko 0,2 posto u prosjeku godišnje. Prema tome, i sa ovako neprecizno izmjerenim životnim standardom vratili smo se otprilike u 2006. godinu.

Što možemo naučiti iz ovih brojki? Znači li to da je najbolja ekonomska politika vođena krajem 90-ih i početkom prošloga desetljeća kada su realne plaće najbrže rasle, nešto slabija u pet godina potom, da bi od 2007. naovamo nastupilo razdoblje katastrofalne ekonomske politike?

Premda je nesporno da domaća politika igra važnu ulogu u dugim petogodišnjim razdobljima, postoje još dva važna čimbenika koja utječu na životni standard: događaji u svijetu, osobito u EU, te odgođeni vremenski pomaci u djelovanju politika.

Učinci odgođeni u vremenu

Zanimaju nas upravo ti učinci koji su odgođeni u vremenu. Na primjer, politički potezi povučeni od 2002. do 2007. mogli su bitno odrediti razvoj ekonomskih događaja pet godina kasnije, od 2007. do 2012. Ako se od 2002. do 2007. zadužujete za potrošnju ili neproduktivne infrastrukturne investicije, onda od 2007. do 2012. morate te dugove vraćati. Ako vam produktivnost zbog tih investicija ne naraste, standard vam mora pasti, jer iz istoga dohotka morate vraćati stare dugove i plaćati kamate na njih.

Razlog je u osnovi jednostavan: realne plaće dugoročno mogu rasti samo ako u gospodarstvu raste produktivnost. Produktivnost može rasti na nekoliko načina. Prvo, možete raditi više i/ili pametnije (zato je važno obrazovanje) s istom tehnologijom, zatim jednako s boljom tehnologijom, ili možete raditi više i/ili pametnije s boljom tehnologijom. Očito, od 2007. naovamo usporene su ili su zastale tehnološke promjene, a pitanje je i radi li se više, manje ili jednako u pogledu intenziteta i angažirane pameti nego prije pet godina.

Spomenuti odgođeni učinak u vremenu, vezan uz tehnološke promjene, iznimno je važan za kretanje realnih plaća. Naime, tehnološke se investicije odvijaju u dugim ciklusima. Ponekad prođu godine dok se investicije ne pripreme, započnu i dok se ljudi na njih naviknu te steknu znanja i iskustva potrebna za maksimalno povećanje produktivnosti. To znači da neuspjeh u razdoblju od 2007. do 2012. može biti posljedica loših ulaganja u pet ili deset godina koje su tome prethodile. A bile su to godine velikih državnih investicija i velikih privatnih investicija u graditeljstvu.

Iluzije o moći državnih ulaganja

Iako izgleda ta vrsta investicija nije osobito pomogla rastu naše produktivnosti, većina ljudi opet očekuje da će država odnosno vlada svojim ulaganjima te vrste pokrenuti ekonomski rast. Nije lako shvatiti zašto se većina drži takvih uvjerenja nakon svih dokaza o neefikasnostima, korupciji i drugim marifetlucima vezanima uz državne investicije. Jedno od mogućih objašnjenja je da ljudi jednostavno nisu u stanju razotkrivati uzročno-posljedične veze u ovako dugim vremenskim razdobljima zbog neuredno složenih ladica u memoriji. A gdje nema racionalnosti, rastu iluzije. Iluzija o tome da netko (vlada) drži uzde u svojim rukama pomoću tako jednostavnog instrumenta kao što su državne investicije, vrijedi puno više od osjećaja izgubljenosti koji bi se javio kada bi shvatili da je sve to jedna velika iluzija.

Ako su ova objašnjenja točna, onda obećanje o tome da će državnim investicijama izvući zemlju iz krize mogu dati samo tri vrste ljudi. Prvi su oni koji pogrešno vjeruju da su državne investicije ključne za ekonomski rast. To su političari koji su jednako iskreni u zabludi kao i ljudi koji ih biraju: i jedni i drugi (pogrešno) vjeruju u istu stvar, pa se nekako pronalaze. Drugi su oni koji znaju da državne investicije ne mogu pokrenuti trajan ekonomski rast koji će osigurati rast produktivnosti i životnog standarda u dugim razdobljima, ali imaju neki kratkoročni privatni interes u povećanju državnih ulaganja. Treći su oni koji bi se bavili politikom, a nemaju vlastitih ideja, pa im se čini da treba pokušati bilo što, ako netko to uvjerljivo zagovara, bez obzira pripada li prvom ili drugom taboru.

Kakva god bila istina, neprijeporna je činjenica da se životni standard mjeren prosječnim plaćama vratio oko šest godina unazad. Mala je utjeha da se isto dogodilo mnogim europskim zemljama, čak i Velikoj Britaniji.

Tome su kumovale loše politike u proteklih pet godina i međunarodna kriza. No prečesto se zaboravlja da je tako loš rezultat posljedica (i) loše strukture ulaganja u toku pet, pa i deset godina koje su tome prethodile. Taj se dio pouke iz prošlosti ne bi smio zaboraviti.