Taman je premijer u velikom, opuštenom intervjuu Novom listu objasnio da je tajna njegove posebnosti u tome da ne sklapa nikakve dilove, a onda su ga u Saboru stali sumnjičiti za dilove upravo s novinskim izdavačima.

Radi se, naravno, o neobičnom prijedlogu olakšica za velike novinske izdavačke, prijedlogu smanjenja PDV-a s 10 na 5 posto za dnevne novine koje objavljuju autorske tekstove s najmanje 25 tisuća riječi.

Predstavnici vlasti nisu krili svoje ambicije. Šefica Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec na saborskom Odboru za financije upustila se u neobičnu analizu hrvatske novinske scene: 'Danas u Hrvatskoj imate dnevne novine koje su 'copy paste' Jutarnjeg i Večernjeg, imaju više slika nego autorskih djela i pitam se treba li država poticati takve novine', rekla je Čavlović Smiljanec. A u saborskoj raspravi, kao predstavnik Kluba SDP-a, Igor Rađenović je objasnio da je 'stanje informiranja i kvalitete dnevnih novina vrlo loše' i da je 'ovo pokušaj da se neke stvari riješe'.

Vladajuća koalicija je, dakle, putem formule 25 tisuća riječi autorskog teksta odlučila 'riješiti neke stvari', 'copy paste' novine, ali i 'loše stanje informiranja i kvalitete dnevnih novina'. Analizu broja odgovarajućih riječi u dnevnim novinama preuzelo bi Ministarstvo kulture, rečeno je uz prijedlog zakona.

Kakav iznenadan interes za kvalitetu novinskog izdavaštva. Kakav iznenadan interes za novinske izdavače.

No nigdje ni traga obvezi da izdavači razliku koju će ostvariti nakon smanjenja PDV-a doista ulože u kvalitetu novinarstva. Zamislite samo o kakvim se tu ciframa radi, posebno u izdavačkoj kući kojoj se posrećilo da ima čak dva izdanja s 25 tisuća+ autorskih riječi. Kako li su naumili riješiti kvalitetu dnevnih novina ako nisu unijeli nikakvu obvezu reinvestiranja razlike u PDV-u u kvalitetu proizvodnje?

Nada Čavlović Smiljanec predstavila se sada kao poreznik koji želi doprinijeti uređivanju novinske scene, ali gdje je bila ranije? Primjerice, kada su novinari otkrivali da im pojedini izdavači ne uplaćuju poreze i doprinose? Gdje je bila država kada su novinari otkrivali da ih kupuju čudni izdavači opterećeni svakovrsnim prijavama i istragama? Gdje je bila država kada je bilo vidljivo golim okom da se lažira vlasništvo nad cijelim izdavačkim projektom?

Gdje je bila država kada je novinarka Marijana Matković u ime više desetaka kolega iz Vjesnika, nakon što su završili u stečaju, pisala uoči Božića ministru Mirandu Mrsiću i objašnjavala mu u detalje što im sve čini ta ista država dok devet mjeseci čekaju isplatu minimalca?

Jednom davno predsjednik države zakazao je i posebnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost da bi se razmatralo pitanje transparentnosti vlasništva nad medijima u Hrvatskoj. U međuvremenu ništa se bitno nije promijenilo u zakonodavstvu te i dalje bilo tko, s Belizea ili Baleara, može osnovati medijsku kuću ili se može pojaviti građanin xy i dobiti golem kredit neimenovane banke bez nekih osobitih jamstava. Kad sve propadne, opet će se sudionici okupiti na tribini u HND-u i najavljivati tužbe. Koje u pravilu nitko neće procesuirati. Kao niti jednu do sada koja se ticala bilo kojeg moćnog novinskog izdavača.

Bi li država mogla osmisliti nešto za prevenciju tih scenarija? Ili provjeriti što se događa sa svim tim tužbama i sumnjama na račun aktualnih izdavača, sadašnjih i bivših? To je nešto što ih ne zanima. Odlučili su se za model uvođenja reda po formuli 25.000 riječi.

Nedokučivo je međutim zašto bi granica od 25 tisuća riječi bila jamstvo kvalitete: nije li svejedno je li pornografski opis navodnih operacija navodne domine Dolores u tiskovini s manje od 25 tisuća riječi ili više? Također, politička pornografija nikako se ne može vezati uz količinu riječi ili slova u tiskovini. A to je područje u kojem vladajuća ekipa sigurno može učiniti mnogo i bez ikakvog zadiranja u zakonska rješenja.

Recimo, Igor Rađenović, predsjednik Kluba zastupnika SDP-a, posve opravdano zabrinut za kvalitetu novina, može inicirati razgovor u svojoj stranci i zamoliti ministra policije iz redova svoje stranke da učini nešto pa da ugledne tiskovine s više od 25 tisuća riječi ne objavljuju glasine i konstrukcije iz policijskih zapisnika, opise silovanja ili zaključke da je npr. brat pokojnika sigurno ubojica.

Ako je dovoljno hrabar, Rađenović se može založiti i za to da cjelokupna Vlada učini nešto za kvalitetu svih medija, da se npr. poslije sjednica Vlade počnu održavati otvorene press konferencije na kojima svi mediji ravnopravno mogu dospjeti do ministara i premijera. Također, ako mu je stalo do kvalitete informiranja u novinama, može apelirati da se smanji off the record 'informiranje' iz Vlade ili probno puštanje zakonskih rješenja ili vezivanje pojedinih ministara za omiljene 25 tisuća+ novine: jer onda više građani ne znaju što je stvarni zakonski prijedlog, a što je konstrukcija.

Može usput zamoliti i predsjednika svoje stranke da olabavi malo odnose u stranci, da je prestane voditi toliko autoritarno pa da mu se suradnici usude davati izjave pod imenom i prezimenom, da nas ne maltretiraju toliko 'anonimnim izvorima iz vrha stranke'. Možda može i pitati premijera je li točno da želi davati intervjue samo određenim novinama i novinarima? Kako ih bira? Kako su se njemu, čovjeku koji sam za sebe objavljuje da ne radi dilove, dogodili ti minidilovi?

Tko zna, možda njegovi najbliži suradnici već sada moraju prebrojati količinu autorskih rečenica u tiskovini koja zatraži intervju s premijerom. Ispod 25 tisuća, ne može. Iznad, može. To što je okolo toliko lijepih afirmativnih tekstova o potezima Vlade sigurno ne igra nikakvu ulogu. Uz njih može proći i poneki pogrešno optuženi ubojica ili sočni seksizam. Važno je valjda da je … autorski?