Puno bi Ivo Josipović mogao naučiti od Akcije za bolju Hrvatsku. Riječ je o jednoj od milijun braniteljskih udruga koju je dosad vodio Željko Sačić, poznat po tome da bi barem jednom mjesečno promukao od pretjeranih političkih aktivnosti, a onda se čovjek umorio i povukao, uz rijetko mudro objašnjenje da politika traži puno novca i vremena. A on, veli, nema ni jednog ni drugog za bacanje. Udruga se, međutim, nije dala obezglaviti njegovim odlaskom nego je ovih dana uputila gnjevno pismo predsjedniku Josipoviću u kojem protestira što on stalno, posljednji put na antifašističkoj proslavi u Brezovici, izjednačava njih branitelje s partizanima
Obrazlažu to time da su se oni borili za svoju domovinu Hrvatsku, a ne Jugoslaviju, te time da su se partizani masovno obračunavali sa svojim neprijateljima, a oni su svojim neprijateljima omogućili da se vrate kućama i sada čak imaju veća prava od Hrvata. Naravno, odmah upadaju u oči dvojbena mjesta u pismu, jer i Jugoslavija je nekima bila domovina, kladim se i barem nekima od njih, a potpuno je netočno da su svi izbjegli Srbi bili neprijatelji, još manje da su oni danas u Hrvatskoj u privilegiranom položaju. Ali u cjelini uzevši pismo nije promašilo metu.
Doista idu na jetra stalna i napasna izjednačavanja Domovinskog rata s antifašističkim ratom u Hrvatskoj, jer se time uspoređuju dva povijesno sasvim različito kontekstualizirana događaja, štono bi se kolokvijalno reklo kruške i jabuke. Prozirni su i motivi. Očito je, naime, da time lideri postitovske hrvatske ljevice žele sebi nabaciti poželjnu nacionalnu munduru i pribaviti atest domoljublja, pa koliko to stajalo da stajalo. A stoji previše, jer kada ratu 1991-95. na silu navlačiš odijelo rata 1941-45, dolazi se do neprihvatljivog, još više čudovišnog, zaključka da su devedesetih svi Srbi bili fašisti, a svi Hrvati antifašisti. Svatko tko se nije pozdravio sa zdravom pameću sjetit će se da nije bilo baš tako.
Uostalom, i autori ovog pisma Josipoviću rugaju se na jednom mjestu antifašizmu pa je jasno da ni danas nije tako. Ali da ne duljim, vratit ću se početnoj rečenici da Josipović ipak ima što naučiti iz tog pisma. U njemu se, naime, na uvelike neprihvatljiv način ipak sasvim konkretno, djelomično i utemeljeno, govori o nekim važnim temama, dok kod Josipovića imaš obratan slučaj. I kada su mu stavovi prihvatljivi, on ih iznosi tako mutnim i neodređenim jezikom i s tako tankim i lelujavim argumentima da obično odu u vjetar kao besadržajna pljeva od koje nema nikakve koristi. Neću to ilustrirati njegovim govorom u Brezovici, točnije ostat ću samo na onome što sam spomenuo, nego poslanicom u povodu Dana državnosti.
Majko mila, kakva je to hrpetina praznih, beživotnih fraza i kakav bazen, bazenčina tople vode! Predsjednik se tu poletno, sve mašući rukama, uhvatio ove krize, ali s tako malo, zapravo nimalo, ulaženja u njene uzroke – nema tu ni slova o bankama, uvoznim i drugim monopolima... – kao da je riječ o nekoj elementarnoj nepogodi nepoznatog porijekla. Pa dok ta nevolja ne prođe preostaje jedino da se nacija smjerno preda kolektivnoj seansi, za čije je vođenje i koncelebriranje predsjednik požrtvovno ponudio sebe. Ali, jasno, nakon što je sebi namijenio ulogu propovjednika, istina agnostičkog, ali to ne pravi nikakvu razliku, od njega su mogle doći samo beskorisne riječi duhovne okrijepe. Te smo čuli da je 'vrijeme za akciju' (kakvu?!), da 'oporavak ne može doći sam od sebe' (vidi, molim te!), pa i da je došao trenutak za 'nove ideje i projekte'.
Ovo posljednje, hajde, čak zvuči relativno obećavajuće, ali kakve su to nove ideje i kome je zapravo taj zahtjev upućen?! Najlogičnije bi bilo Milanovićevoj vladi, iako može i drugima, Crkvi, akademskoj zajednici, medijima..., ali Josipović je negdje zametnuo adresar ključnih institucija u ovoj zemlji, pa ni od toga ništa nismo čuli. Tako ispada da su odgovorni svi, a to u pravilu znači nitko, što je neobično jer je samo dan-dva prije tiskovina s kojom se predsjednik simpatizira, ali ne bi htio da se o tome previše zna, izašla s bombastičnom pričom da je on nezadovoljan Vladom. I to toliko da si imao dojam da jedva čeka da joj to skreše u brk, iako se ne zna što bi to bilo. Jer prigovori koje navodi ta tiskovina toliko su nikakvi i jadni – ubrzati restrikciju prava radnika kako bi se dalje stimuliralo poslodavce – da ih ispunjava čak i ova nesposobna Vlada, ili se trudi da ih ispuni.
Ima, doduše, i prigovora koje Vlada ovakvom ekonomskom politikom ne može ispuniti – otvaranje novih radnih mjesta – ali to je stavljeno na zadnje mjesto, valjda zato da se predsjednik ovako 'ljutom' kritikom previše ne zamjeri premijeru. I nije se zamjerio. Da jest, da su u Banskim dvorima primili neke uznemiravajuće signale s Pantovčaka, ne bi se usudili izaći s onako podinteligentnom medijskom prezentacijom prvih šest mjeseci Vlade. Po njoj ispada da Hrvatska nikada nije imala ovako uspješnog i bogomdanog premijera i ministre, koji su, međutim, istodobno toliko isprepadani da se ne usude reći ni ono što svi znaju o povećanju PDV-a i komunalnih usluga. Ukratko, sve to sliči na veliki vašar taštine s puno jakih riječi, ali s mršavom, nikakvom zaradom.
Može Josipović puštati kroz medije kakve god hoće spinove, ali on je samo dadilja jedne loše Vlade, sada je najmanje važno zašto. Ako se boji, jer nema kičme da se suprotstavi, to se još može razumjeti, iako ne opravdati, ali stvar je po svemu sudeći gora. Ni on, naime, koliko ni premijer, nemaju liderskog kapaciteta da osmisle nešto novo i da se tim novim usprotive isto toliko nedoraslim europskim liderima. To se prvenstveno odnosi na njemačku kancelarku Angelu Merkel, koja se napokon pojavljuje s inicijativom za 'više Europe', ali ne u funkciji izvorne europske ideje zajedništva i solidarnosti, nego zato da se efikasnije, iz jednog centra, zaštiti bankarsku pohlepu, koja je i zanjihala zamašnjak ove traumatske krize.
S tim je usko povezana ekonomska devastacija i deindustrijalizacija zemalja s rubova Europe, među ostalim i Hrvatske, kojima je umalo pa otvoreno rečeno da ne moraju ništa proizvoditi jer se sve već proizvodi na bogatom europskom sjeveru, pa im čak za kupovinu tih proizvoda ne treba ni novac vlastitih banaka, i toga ima sasvim dovoljno na sjeveru. Tako je zapravo iskreirano dužničko ropstvo Grčke i ostalih zemalja juga, tako se zakoprcala u dugovima i Hrvatska, ali njeni političari, i ove i prijašnjih vladajućih garnitura, to ne vide i ne žele vidjeti. Zato sadašnji propali model kapitalizma ne pokušavaju zamijeniti čak ni njegovim moderniziranim inačicama, kakav je, uvjetno nazvano, 'prosvijećeni kapitalizam' francuskog predsjednika Francoisa Hollandea. A božesačuvaj da bi im palo na pamet zamijeniti ga komunitarnim modelom kakav je nikao u Grčkoj, sutra lako i drugdje.
Umjesto toga hrvatske vladajuće dangube bacile su se na umivanje i parfimiranje mrtvaca postojećeg modela kapitalizma, a najviše čega se može dosjetiti Josipović je, o nebesa, postići konsenzus SDP-a i HDZ-a. Kao da nam nije dovoljna jedna nesposobna garnitura, nego je treba spariti s još jednom, jednako nesposobnom, ili još nesposobnijom. To je isto kao da posljedice neke bolesti liječiš uzročnicima te bolesti, i svakako je bolje da takav liječnik ništa ne radi nego da tako pomaže. Ali ne možeš ti to zaustaviti. Pod firmom da imamo preveliku i preskupu državu, što je preraslo u opću histeriju, provode se velika budžetska kresanja, najavljuju masovni otkazi i slično, iako i kredibilni državni financijski instituti izbacuju podatke da 22 od 27 članica Europske unije imaju skuplju državu. Dakle, ova naša je među najjeftinijima.
Ali badava, ova kaplarski nametnuta štednja završit će otpuštanjem tisuća ljudi koji više neće moći kupovati osnovne potrepštine, ali im se one neće moći ni prodati i proizvodnja će dalje padati. Ukratko, nastavit će se i produbiti gospodarsko sakaćenje zemlje, a ova vlast dovršit će uspješan pad u najcrnji ekonomski i socijalni konzervativizam. Ali zato, brajko, ona dokazuje svoju 'naprednost' tako što je nema na Bozanićevim misama ili što hrpimice odlazi na gay parade. Tko proguta tu dudu-varalicu, bolju vlast ni ne zaslužuje.
