Bolji PR ili barem takav koji bi više bio u duhu vremena od onog koji su Salman Rushdie i Herta Müller napravili aktualnom nobelovcu Mo Yanu trenutno je teško zamisliti.

Malo skandala, puno politike, dosta starog dobrog spisateljskog egotripanja i priča o piscu iz Kine dospijeva u sve medije, gotovo svakodnevno, čak i u medije nekih tamo polupismenih zemalja. Za one neupućene kratko ću objasniti da su Mo Yana njegovi kritičari prozvali režimskim piscem jer, naime, šuti, riječ da bi rekao protiv cenzure u svome dvorištu, pa je dodijeliti mu Nobela, smatraju, skandalozno.

Ovo je pokrenulo lavinu obrana i napada, među kojima se moglo čuti i to da je Rushdie licemjer koji ima dvostruka mjerila kad su u pitanju zapadnjački pisci od kojih se ne očekuje kritički odnos prema politici vlastitih zemalja, pa do osebujnih primjedbi poput one da je laureat Mo Yan (po)etički limitiran granicama političkog jezika Kine.

Nažalost, do nas ne dospijeva i priča o Mo Yanovim knjigama, jer o prijevodu još nema spomena, pa nam, bar dok se ne dočepamo nekog stranog izdanja, preostaje samo naklapanje, čitanje i prepričavanje tračeva iz Guardiana.

A tvoj zadatak, pišče, je…

Ipak, cijela ta polemika koja je podigla nemalu prašinu zanimljiva je iz dva razloga. Na površinu izvlači sve više prisutno pitanje: koji je zadatak pisca u današnjem društvu? I jesu li uistinu demokracije politički sistemi u kojima, za razliku od diktatura, ne postoji cenzura – kako tvrdi Salman Rushdie?

Priča postaje i zanimljivija ukoliko se iz kineskog prebaci u domaći kontekst. Ali krenimo redom.

Ono što je meni intrigantno u ovom slučaju ne tiče se isključivo ni Mo Yana ni Rushdija, nego jednog sveopćeg mota (a i motta), skoro pa više direktive, nepisanoga dekreta koji je zaživio posljednjih desetljeća, a prema kojem bi pisac trebao biti stjegonoša javnog morala, glasnogovornik neke političke opcije ili barem aktivističkog pokreta.

Iako ni mom pisanju, kolumnističkom, ali i književnom, društveni angažman nije stran i dalek, iskreno, kao čitateljici takvo mi štivo ne mora biti prioritet. Ili bih se možda trebala zapitati što nije u redu s mojom privatnom osobom, pa čitateljski više uživa u poeziji Emily Dickinson, Cortázarovim kronopijima i famama ili Bolañovim skitanjima (koja nisu sasvim lišena političkih konotacija, ali otprilike onoliko koliko ih nije lišen ni običan život) negoli u nekom osviještenom suvremenom romanu koji je tek nešto stilistički bolje sročen pamflet.

Što mi zna zasmetati kod takvih očekivanja da pisac u svojim knjigama i javnim nastupima bude pod svaku cijenu angažiran? Ukoliko kao činjenicu prihvatimo da ne postoji stvarnost, pa ni imaginarna stvarnost, koju je književnošću nemoguće zahvatiti, tada se kod ovakvih zahtjeva radi o nerazumijevanju i nepriznavanju književnosti izvan političkog polja, kao i, posredno, ignoriranju postojanja bilo kakve stvarnosti izvan političkog polja, a kojom bi bilo relevantno baviti se.

Ovako razmišljam o tome: zadatak pisca je da piše svoju knjigu najbolje što zna. Drugih zadataka on kao autor svoje priče, pjesme ili romana nema, barem ne više nego neki drugi građanin, radnik škvera, menadžer, slikar, kuhar, liječnik ili arhitekt, od kojih se također očekuje da dobro i odgovorno obave svoj posao.

Svaki drugačiji pristup umjetnosti riječi vodio bi u estetsko jednoumlje, a to bi u najboljem slučaju bilo grozno dosadno. Dakle, NE kinjiti pisca ako je cijepljen od političke svakodnevice, on će već, ako je dobar pisac, u svoju knjigu upisati dovoljno toga i elementarnog i važnog što korespondira sa stvarnošću (koja uključuje i ono imaginarno, a može biti i onostrano) pa makar i živio i pisao kao da pedeset godina nije gledao TV Dnevnik.

Pisac s 'javnom tribinom', s mogućnošću govora u javnosti, druga je priča, ukoliko prihvati ulogu komentatora, ali istu javnu funkciju može obavljati i neki profesor, novinar, pravnik, filozof ... Javni angažman ne mora u svakom slučaju i nužno, pa ni uopće, imati blisku vezu s književnim radom pisca. Prečesto zaboravljamo da je knjiga i medij, i da ne čitamo autore nego knjige. Pisac koji šuti zapravo ne postoji, jer on govori kroz svoje knjige, pa čak i kad uzme pseudonim Mo Yan, što u prijevodu znači Ne govori!, što mi se već čini dovoljno autoironično, a da ne bi sadržavalo određenu (samo)kritiku.

Iz perspektive čitatelja, pisac kao osoba može biti karakterna nula, poznajem ih bar dvoje-troje koji odgovaraju takvom opisu, što ih ne čini nužno lošim piscima, nego lošim ljudima, kao što ima dobrih i finih duša koje nikad neće napisati ništa važno. Kakogod, uz krasne ljude (za koje navijam), svojim su nas pisanjem nadahnjivali i nadahnjuju ubojice, lopovi, fašisti, nasilnici, individue koje su vlastitu djecu predale u ubožnice da ih ne bi inkomodirala, oportunisti, ksenofobi i šovinisti, ulizice, egomanijaci, kurvarine, kockari…

Ne radi se, pritom, o slabom piscu Mili Budaku i sličnim nebitnicima koji su ideološki zahirili ili pjesniku krvoloku Karadžiću, nečitanje čije literature nas neće nimalo osiromašiti, nego o piscima kalibra Rousseaua, Byrona, Pirandella, Balzaca, Dostojevskog, Turgenjeva, Pounda, Hamsuna, Burroughsa, pod kraj i Solženjicina, Ciorana, Celinèa itd., da spomenem samo one najpoznatije.

Pitanje je, hipotetsko, kome bi od njih trebalo uskratiti Nobela (nekima od navedenih navodno i jest uskraćen), dobiva li nagradu pisac ili njegova djela i je li ispravno da takvu odluku vagne politička ili pravna vaga? Ako si korektan, može nagrada, ako ne, ništa? Priznajem, ne znam odgovoriti na ovo pitanje, vjerujem da u ekstremnim slučajevima, u kojima je u tolikoj mjeri zglajzao, nikoga ne može iskupiti genijalnost, no na sreću po književnost, nisu nagrade ono (jedino) što kanonizira djelo nekog autora. Nekima ni Nobel nije pomogao da postanu nobelovci, drugima na putu do spisateljske vječnosti nisu stajale ni ozbiljne ljudske manjkavosti. Pisce ne treba idealizirati, ni slijediti, ni vjerovati im, treba ih, u boljem slučaju, samo čitati.

Istok je uvijek tamo istočnije

Nobelova nagrada je otkako pamtim, kad je javno mišljenje u pitanju, nosila predznak ispolitizirane nagrade, pogotovo kad se dodjeljuje kakvom 'egzotičnom' piscu. Iz nekog, ne sasvim neutemeljenog razloga, raširilo se mišljenje kakav to pisac mora biti da bi ovu nagradu dobio, pa kad su 'egzotičniji', da ne kažem kolonijalni, krajevi svijeta u pitanju, navodno najbolje šanse imaju oni koji ispunjavaju očekivanja, koji podržavaju očekivanu sliku zemlje iz koje dolaze. Ovo pravilo ne važi za pisce sa Zapada, ukoliko nisu imigranti ili pripadnici neke manjine.

U ove egzotične spadamo i mi s nedalekog Istoka, koji o sebi voli misliti kao o Zapadu (jer istok je, je li, uvijek istočno). Zato smo skloni sve one geografski istočnije od nas, od prvih susjeda pa do Kineza, bez ijednog opravdanog razloga, promatrati s visoka. U najboljem slučaju naša nas je fasciniranost zapadnjačkim kroz stoljeća i desetljeća učinila slijepima za jedan u najmanju ruku podjednako zanimljiv svijet koji razmišlja na sebi svojstven način i koji je potrebno upoznati da bismo ga razumjeli. Naša saznanja o suvremenoj Kini kreću se između stereotipa na kojima smo odrasli pa do ksenofobije i rasizma prema još nerođenima: svi ćemo postat' žuti. Moja prijateljica pjesnikinja zna na tu temu reći: Ej, budale, o čemu vi pričate, ako vam u istom trenu skoče svi Kinezi, potopit će svijet!

Upoznala sam jednom djevojku koja je odrasla u malom kineskom gradu od četiri milijuna stanovnika. Heh, dragovići moji, budite sretni što 'diktatorski' Kinezi nisu kao demokratski i slobodarski Ameri, jer samo da skoče, skoče svi k'o jedan, zajedno sa šutljivim Mo Yanom, mogli bi potopiti svijet.

I Rushdie i Müller žive na Zapadu, dolaze iz istočnjačkih zemalja, čije su režime i diktature osjetili na najgrublje načine, no daje li im to za pravo da šutljivom kineskom kolegi očitaju bukvicu? Ostaje za pročitati o čemu Mo Yan piše, ali zasad me zabavlja to što se oteo nevidljivom dekretu prema kojem bi pisac trebao postupati i nastupati u javnosti ovisno o svojoj geopolitičkoj sudbini i porijeklu.

U međuvremenu imam jednu preporuku koja bi vam se mogla svidjeti i iznenaditi vas. Radi se o nedavno objavljenoj odličnoj zbirci priča mlade kineske autorice Yiyun Li'Tisuću godina molitvi', koja priča o suvremenoj Kini – sudbina njenih junaka puno nam je bliža nego što u svom neznanju mislimo.

Druga preporuka bila bi knjižica mala, ali u svoje vrijeme ubojita, Ma Jian: 'Isplazi jezik', autora koji je zbog svog pisanja o Tibetu završio u progonstvu.

Hrvatski primjeri: tabu, autocenzura, prešućivanje?

Netko drzak bi rekao da je i Andrić bio oportunist, a Krleža režimski pisac, a opet njihova djela su tu da svjedoče kako su i 'oportunist' i 'režimski' pisac, koji su najvažnija djela stvorili u vrijeme komunizma, imali u svojim knjigama i društvene kritike, i ljubavi, i strasti, i altruizma, i slobode, do kakvih se danas teško dobaciti, uz svu pravu ili tobožnju subverzivnost.

Danas hrvatski pisci pišu subverzivne knjige, a političari im sjede na promocijama i aplaudiraju. I to je tako, nema pomoći. Naprosto, nije danas književnost ta koja bi mogla biti subverzivna što god da se stavi između korica. Zašto? Između ostalog i zato što se malo čita, zato što se čita jedan na jedan, oči u oči s tekstom. Zato što će u kritikama i osvrtima neugodne i tabuizirane teme, kojih se knjiga o kojoj govore dotiče, često biti prešućene, preskočene. Kada se književno djelo postavi pred gomilu ljudi, na scenu ili na film, počinje pičvajz, tek to bi mogao biti test.

U knjigama možemo pisati što nas je volja. Ako postoji cenzura, ona nije vezana uz sadržaj, nego uz banalnosti poput osobnih netrpeljivosti koje proizvode marginaliziranja, prešućivanja, ogovaranja i slične neozbiljne i štetne trivijalije. No ipak u knjigu, bar mi se čini, možete staviti sve.

Pokušate li pak nešto slično onom što ste napisali u književnom djelu izreći u javnosti, moglo bi vam se dogoditi da vas počnu salijetati bijesni čitatelji ili da vam poslodavac da nogu zbog navodnog 'rezanja troškova'. Evo, pitajte naprimjer spisateljicu Ivanu Simić Bodrožić, nju su, naime, isto odrezali zbog troškova, a ne zato što se otela nekim ideološkim očekivanjima samozvanih otaca, ujaka i kuma domovine, pa im zapaprila (pa kud baš ona, dijete poginulog branitelja iz Vukovara da im očita lekciju o jadu njihovog primitivizma, nacionalizma, mržnje…). O takvim stvarima, o realnoj neslobodi riječi, kod nas se šuti, jer nitko ne zna tko je sljedeći i tko će zbog 'rezanja troškova' odletjeti.

Zato knjiga ostaje onaj slobodniji prostor, ukoliko pisac osjeća potrebu da se obračuna sa svijetom. Teško da će te kod nas itko tužiti zbog knjige ili te iz knjige otpustiti.

Pa kakva je onda, da zaključimo, uopće zadaća tih knjiga i književnosti u ovim oskudnim vremenima u ovim oskudnim zakutcima svijeta?

Knjiga mora, kako je to autor Josefa K. rekao, biti sjekira za zaleđeno more u nama. Da, knjiga mora biti lijepa sjekira za zaleđeno more u nama. I to je sve.