Amerika je nakon Drugog svjetskog rata ustrojila, predvodila i štitila međunarodni liberalni poredak utemeljen na američkim vrijednostima i interesima. Nova Trumpova vanjskopolitička paradigma dala je naslutiti da se Amerika nakon desetljeća izrazito aktivnog vanjskopolitičkog angažmana okreće prema izolacionističkoj politici koja počiva na niskoj razini uključenosti unutar međunarodnog sustava.

Izolacionizam karakterizira jasna separacija od ostalih globalnih centara moći, inzistiranje na samoodrživosti i političko vodstvo koje se suzdržava od političkih, diplomatskih i vojnih obveza prema drugim državama. Američki partneri i saveznici izražavaju otvorenu bojazan da bi američki izolacionizam bio porazan po globalni sustav jer bi rezultirao vakuumom kojega bi ispunili izazivači liberalnog međunarodnog poretka.

Američki konkurenti poput Rusije i Kine priželjkuju niži intenzitet američkog vanjskopolitičkog angažmana koji bi im otvorio prostor za jače političko, gospodarsko i vojno pozicioniranje u svijetu. Amerika je itekako svjesna takvog scenarija i za očekivati je da se neće dobrovoljno odreći čelne pozicije kako bi vodstvo prepustila drugima. Ideološki temelji američke vanjske politike te predanost kreiranju i upravljanju globalnim poretkom Sjedinjenim Državama ne dopuštaju izolacionizam. 

Američko shvaćanje vanjske politike utemeljeno je na mitu da su Sjedinjene Države iznimna nacija s posebnom ulogom u svjetskoj povijesti. Ideja Amerike kao države koja predstavlja oličenje ljudskog savršenstva glavna je misao vodilja koja desetljećima određuje smjer američke vanjske. Amerika je čvrsto uvjerena da su vrijednosti, slobode, demokracije i ljudskih prava univerzalne i globalno primjenjive te da je njezina zadaća aktivno ih promovirati u svijetu. Sjedinjene Države su vodeći svoju vanjsku politiku idealizam povezale s intervencionizmom kako bi svijet ustrojile prema američkim vrijednostima i interesima. Ta su dva vanjskopolitička koncepta vješto objedinjena u misionarskoj imperijalnoj politici koju je zacrtao američki predsjednik Woodrow Wilson.

Wilsonova platforma ostala je temelj vanjske politike svih američkih administracija do danas.  Amerika je u proteklih sedam desetljeća ustrojila demokratski i liberalni globalni poredak kao konačni oblik vladavine u svijetu, što je Francis Fukuyama nazvao krajem povijesti. Taj je sustav izgrađen na trajnim vrijednostima i interesima američke vanjske politike: miru i prosperitetu, stabilnosti i sigurnosti te demokraciji i obrani. Istovremeno, Sjedinjene Države se nisu ustručavale odustati od svojih vrijednosti kako bi ostvarile dugoročne strateške interese. Čak i kada je podržavala diktatore, podčinjavala strana tržišta ili okupirala druge države, Amerika je isticala kako je ta politika odraz viših interesa nužnih za dobrobit cijelog međunarodnog poretka.

Slom komunizma Ameriku je uvjerio da je njezin mesijanski globalizam odnio konačnu pobjedu, da je ideja liberalne demokracija univerzalno prihvaćena i da će svijet napokon moći biti uređen prema američkom modelu. Američka globalna dominacija je padom Sovjetskog Saveza uistinu bila sveobuhvatna. Sjedinjene Države su postale najmoćnija politička, ekonomska, tehnološka, kulturna i vojna sila koja je svoju moć u potpunosti bila sposobna projicirati diljem svijeta. Amerika danas upravlja međunarodnim institucionalnim sustavom, kontrolira svjetske tokove roba, kapitala i informacija te nadzire svjetske pomorske putove. Neograničena vojna moć, strateško razmještanje vojnih baza i trupa uz pomoć široke mreže bliskih partnera i saveznika Americi su omogućili kontrolu interesnih sfera i brzo vojno djelovanje diljem svijeta. 

Sveobuhvatna moć kojom je Amerika vladala omogućila joj je da se proglasi benevolentnim hegemonom i apsolutnom zaštitnicom novog međunarodnog poretka. Proglasivši se globalnim policajcem, Amerika si je na temelju svoje globalne supremacije dodijelila isključivo pravo unilateralnog djelovanja u međunarodnom sustavu kada bi zaključila da novom svjetskom poretku prijeti ugroza. Ta je paradigma odraz uvjerenja u vlastitu iznimnost koja proizlazi iz ideje da Amerika predstavlja oličenje ljudske savršenosti.

Henry Kissinger piše da je američka iznimnost misionarska jer polazi od shvaćanja da Sjedinjene Države imaju obvezu širiti svoje vrijednosti u svakom dijelu svijeta. Amerika je uvjerena da demokracija i prosperitet kod kuće ovise o ekonomskoj ekspanziji i promoviranju vrijednosti ljudskih prava, slobodnog tržišta i liberalne demokracije u inozemstvu. Time je američka zona interesa postao cijeli svijet. Amerika je uspostavila novi svjetski poredak na temeljima svoje moći. Kada bi ta moć postala upitna, upitna bi postala i američka uloga u svijetu. Sjedinjene Države više ne bi nadzirale svijet preko pet globalnih vojnih zapovjedništava, suvereno vladale svjetskim morima, jamčile sigurnost državama od Japana do Izraela te upravljale globalnim financijskim, trgovinskim i ekonomskim tokovima. Povlačenjem Sjedinjenih Država u međunarodnu izolaciju upravljanje globalnim liberalnim poretkom ne bi bilo moguće. 

Amerika svijetom ipak ne može upravljati sama, što znači da će se i dalje morati oslanjati na svoje saveznike. Trumpovi prijekori saveznicima zbog niskih izdataka za obranu ciljaju na jačanje njihovih obrambenih kapaciteta kako bi Amerika bila manje financijski opterećena u očuvanju svoje globalne uloge. No treba biti svjestan toga da je savezničko šlepanje na vojnu moć dominantne sile cijena koju plaćaju svi hegemoni i imperiji. Trump želi snažnu američku vojsku čiju će moć svi poštovati i koje će se bojati, ali i koja će imati pomoć u upravljanju svjetskim sustavom. 

S obzirom na rastuću moć Kine koju Trumpova administracija smatra glavnim ekonomskim i političkim konkurentom, snažna američka vojska potrebna je za obranu američkih interesa u azijsko-pacifičkoj regiji. Državni tajnik Rex Tillerson je rekao da Washington neće dopustiti Pekingu gradnju vojnih baza u Južnom kineskom moru, što zaziva izravan sukob s Kinom. Stoga je održavanje čvrstih veza s Japanom i Južnom Korejom strateška nužnost za očuvanje dominantne američke pozicije u regiji i pozicioniranje spram Kine. Najave o jačanju američke vojne moći u Pacifiku i nedavni posjet američkog ministra obrane Jamesa Mattisa Aziji usmjereni su upravo prema davanju jamstva Tokiju i Seulu da će Washington ostati predan njihovoj sigurnosti. Utoliko je Trumpova odluka o povlačenju iz Trans-pacifičkog partnerstva kontraproduktivna za američke interese jer otvara prostor Pekingu da preuzme ulogu promicatelja regionalnih ekonomskih integracija prema svojim uvjetima. 

Unatoč oštroj retorici Donalda Trumpa, NATO će i dalje ostati čvrsti oslonac transatlantske suradnje. Mattis jasno je poručio da Sjedinjene Države imaju čvrste obveze prema NATO-u. Posjeti potpredsjednika Mikea Pencea i Mattisa Bruxellesu i Münchenu usmjereni su upravo na uvjeravanje europskih saveznika da će Trumpova administracija ostati predana sustavu kolektivne sigurnosti. Amerika je svjesna da bi slabljenje NATO-a oslabilo i samu Europu. Iako Sjedinjene Države ne žele previše snažnu Europu koja bi mogla konkurirati Americi još manje žele slabu Europu koja bi bila podložna ruskim interesima.

Trump se divi Vladimiru Putinu zbog njegovog autokratskog stila vladanja Rusijom jer je to stil kojega bi vrlo rado primijenio u Americi da ima mogućnosti. Međutim, u slučaju sudara američkih i ruskih interesa njihov pakt brzo bi se urušio. Osim toga, republikanci u američkom Kongresu jasno su poručili da će blokirati svaki pokušaj ukidanja sankcija Rusiji sve dok se Moskva ne prestane miješati u unutarnje poslove Ukrajine.

Ostavka Trumpova savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna zbog prešućenih razgovora s ruskim veleposlanikom o sankcijama i optužbe Pentagona da je Moskva prekršila sporazum o projektilima srednjeg dometa šalju signale da su nade Kremlja o promjeni američke politike bile preuranjene. Na posljetku, ostvarenje glavnog vanjskopolitičkog cilja Moskve, odnosno povratka Rusije na međunarodnu scenu po uzoru na moćni Sovjetski Savez, u koliziji je s američkim vanjskopolitičkim ciljevima sprečavanja uspona konkurentnih sila koje bi ugrozile premoć Sjedinjenih Država.

Trumpova vanjskopolitička platforma također zaziva obračun s asimetričnim prijetnjama poput terorizma takozvane Islamske države. Zavjetovao se snažno bombardirati njihove položaje u Iraku i Siriji te ih uništiti do kraja, a onda poslati naftnog diva Exxon da ondje crpi naftna bogatstva. Trump je otvoren za suradnju s Putinom po pitanju Sirije kako bi se porazio zajednički neprijatelj, ali je upitan ishod suradnje kada počne preslagivanja karata u koje će biti uključena Moskva, Damask i Teheran. Odobravanje prve intervencije protiv Al Kaide u Jemenu upućivanjem specijalnih postrojbi izravno na teren Trumpa svrstava uz bok s Bushom i Obamom. Za Trumpa Jemen također predstavlja poligon za suprotstavljanje Iranu kojega njegova administracija smatra glavnom prijetnjom miru i stabilnosti na Bliskom istoku. Svi su ti potezi odraz američkog intervencionizma kojega su njegovali mnogi Trumpovi prethodnici. 

Kada Donald Trump kaže America first smatra da su Sjedinjene Države broj jedan u svijetu i da takve trebaju ostati. On uvijek priča o pobjeđivanju, nikada o povlačenju. Trump želi američku globalnu dominaciju, samo bez glomaznih institucija i međunarodnih sporazuma koji bi mu stajali na putu. To definitivno nije put u izolacionizam nego u imperijalizam.