Donald Trump u svojem drugom mandatu ne časi ni časa. Inauguracija je stilizirana i inscenirana kao demonstracija odlučnosti i moći te je tako proslava ustoličenja 47. američkog predsjednika istodobno bila javno potpisivanje prvih predsjedničkih uredbi. Mnoge od njih uključivale su poništavanje uredbi prethodnika, a nemali broj će od prvog dana biti i sudski osporavan.

Spekuliralo se da se odlučio na inauguraciju u zatvorenom prostoru zbog straha za život nakon pokušaja atentata tijekom kampanje. Drugi su pak tvrdili da su njegovi suradnici htjeli izbjeći beskonačne rasprave o tome koliko je ljudi nazočilo inauguraciji i kakve su te brojke u usporedbi s drugim predsjednicima. Čini se da je pravi razlog bio taj da su se u prvim redovima na inauguraciji našli neki od najbogatijih ljudi na svijetu, vrh informacijsko-komunikacijskog i logističkog biznisa – trojac Musk, Zuckerberg i Bezos – a oni preferiraju sigurnost zatvorenih i dobro čuvanih prostora.

Diskontinuitet

Prve Trumpove uredbe označavaju preokret i dokidanje gotovo svega što je radio Biden. Napušta se Pariški klimatski sporazum i Svjetsku zdravstvenu organizaciju, zatvara se vrata migrantima iz Srednje Amerike koji svakodnevno prispijevaju na meksičku granicu, odustaje se od identitetske politike, koju su pratila brojna savjetodavna radna mjesta u saveznom upravnom aparatu, te se umjesto zelene tranzicije promiče ekspanzija naftnih i plinskih bušotina. Proglašenje izvanrednog stanja na južnoj granici stvara pretpostavke za djelovanje vojske u sprječavanju ilegalnih prelazaka granice.

Kao pomalo bizaran detalj treba istaknuti to da je Biden na odlasku preventivno pomilovao mnoge članove svoje obitelji, ali i doktora Anthonyja Faucija, javno lice borbe protiv koronavirusa koju je provodila demokratska administracija. Predsjedničko pomilovanje za osobe koje nisu, ali bi potencijalno mogle biti osuđene, podsjeća na distopijski film 'Specijalni izvještaj' (Minority Report), u kojemu se koristi tehnologija predviđanja kaznenih djela i preventivnog uhićenja.

Novi predsjednik ukinuo je i automatsko stjecanje državljanstva rođenjem na američkom tlu (ius soli) za djecu ilegalnih imigranata, no postoje velike šanse da će ovaj potez biti srušen sudskim putem.

Quid pro quo

Zanimljivo je primijetiti to da u zemlji čiji politički sustav počiva na većinskom načelu predsjednik u međunarodnim odnosima stalno naglašava razmjeran princip. Naime kao razloge za povlačenje iz Svjetske zdravstvene organizacije Trump je naveo loše upravljanje krizom izazvanom pandemijom covida, političkim utjecajem pojedinih država članica (Kine) na odluke zdravstvenih stručnjaka te činjenicom da Kina u ovu međunarodnu organizaciju uplaćuje članarinu koja je u nerazmjeru s njezinim stanovništvom, dok Sjedinjene Države nose na svojim leđima petnaest posto ukupnog godišnjeg financiranja SZO-a. Na tragu takvog razmišljanja, Trump prigovara i europskim saveznicima na tome što nedovoljno izdvajaju za obranu, a trgovinske odnose i eventualne trgovinske ratove (nametanjem visokih carina) tumači kroz isti ključ – ako negdje primijeti kakvu neravnotežu i nerazmjer, proglasit će ih štetnima za američke interese te ne birati sredstva da bi ih ispravio.

Tijekom američke povijesti iskristalizirale su se dvije doktrine o tome što tu državu čini velikom – jedni, poput Jacksona i Polka (demokrati), tvrdili su da je potrebna teritorijalna ekspanzija, a drugi, poput Lincolna i Claya (republikanci i vigovci), inzistirali su na tome da je potrebno ulagati u infrastrukturu i ljudski kapital (obrazovanje). Danas su uloge uvelike obrnute. Dok demokrati preferiraju snažnu ulogu saveznih vlasti te ulaganje u javno školstvo i zdravstvo, republikanci pod Trumpom vezuju nacionalnu sigurnost i prosperitet uz ekspanzionizam.

Monroeova doktrina

Za razumijevanje pomalo neobične i natprosječno asertivne Trumpove besjede o tome da bi Danska trebala 'predati' Grenland SAD-u ili bi Grenlanđani trebali veselo prihvatiti postati Amerikancima, važno se vratiti u vrijeme predsjednika Jamesa Monroea (1817.-1825.). Njegova vanjskopolitička doktrina obično se naziva izolacionizmom, no ustvari se radi o tome da se opirao izvanjskom (tada europskom kolonijalnom, a danas bi se to prije svega odnosilo na Kinu) utjecaju na američkom kontinentu, smatrajući ga sferom utjecaja Sjedinjenih Država. One su, prema njemu, bile ovlaštene, dužne i pozvane biti sila koja će ravnati zapadnom hemisferom.

Arktik postaje geopolitički sve važniji zbog postupnog otvaranja sjevernog plovnog puta zahvaljujući topljenju ledenjaka. Grenland je pritom posebno zanimljiv jer se na njemu nalaze rudnici rijetkih metala važnih za industriju mikročipova i poluvodiča. Amerikanci su, kao saveznik u okviru NATO-a, već vojno prisutni na ovom ledenom otoku. Grenland je dio danskog kraljevstva, ali ne i Europske unije, jer su njegovi stanovnici 1985. odlučili napustiti Europsku ekonomsku zajednicu zbog nezadovoljstva europskom ribarskom politikom. U slučaju referenduma, Grenland bi se vjerojatno odlučio za samostalnost ili status quo, a teško da bi htio postati američki teritorij. Naime ima premalo stanovnika da bi bio savezna država, a trenutni autonomni status, koji uključuje vlastito predstavničko tijelo i izvršnu vlast te punopravne zastupnike u danskom parlamentu, više je nego što bi imali kada bi bili u statusu Portorika ili Američke Samoe. Danci su jasno rekli da Grenland nije na prodaju, no Trumpova administracija ponovno demonstrira to da vjeruje u transakcijsku narav međunarodnih odnosa.

Panamski kanal izvorno su gradili Kolumbija, Francuska i Sjedinjene Države, no naposljetku su ga izgradili i njime godinama upravljali Amerikanci, da bi od 1999. prešao pod potpunu panamsku kontrolu. Sada Trump ponovno želi kontrolirati ovu kritičnu infrastrukturu svjetskog brodarstva. Sueska kriza 1956. podsjetnik je na to da sporovi oko kontrole nad ovakvim ključnim prometnim točkama mogu biti povod i za oružane sukobe. Kada već spominjemo Kolumbiju, trebamo reći da se radi o prvoj zemlji koja je promptno reagirala na Trumpove najave uvođenja 25-postotnih carina te ustuknula pod pritiskom, pristavši prihvatiti protjerane ilegalne imigrante, uključujući osuđene kriminalce.

Trumpovo korištenje carina podsjeća na raniju američku politiku koja se zvala 'diplomacija topovnjačama' (gunboat diplomacy), kada bi se trgovinski putovi otvarali i vanjskopolitički interesi ostvarivali zbog mornaričke premoći. Danas tu ulogu imaju najave visokih carinskih stopa, no princip je isti. Nova administracija podsjeća nas da je američka republika povijesno bila talasokracija, vladavina pomoraca, ali i emporokracija, tj. vladavina trgovaca.

Preimenovanja mora (Meksički zaljev sada se naziva Američkim zaljevom) i planina (vrh Denali u Aljasci ponovno je vrh McKinley) simboličan je čin naglašavanja okrenutosti Amerike samoj sebi i odbacivanja identitetske politike demokratske administracije koja je vrednovala pretkolumbovske nazive (Denali) za toponime.

Osim Grenlanda i Panamskog kanala, Trump je bacio oko na Kanadu. Nije to, ustvari, ništa novo jer je Kontinentalna vojska još 1775., tijekom Američke revolucije, umarširala u Quebec nadajući se dobiti podršku frankofonog stanovništva protiv britanske krune, no teški zimski uvjeti natjerali su je na brzo povlačenje. Tijekom XIX. stoljeća američke predsjedničke administracije, uključujući Monroea, i dalje su sanjale o pripajanju Kanade. Međutim širenje prema Pacifiku preusmjerilo je fokus na zapad i jug kontinenta.

Samotno kuglanje

Atmosfera na inauguraciji pomalo je podsjećala na carstvo u krizi, kakav je bio Rim u III. stoljeću. Također, iz hrvatske vizure, sprega visoke politike i poduzetnika koji uživaju poseban porezni i administrativni tretman izvršne vlasti također djeluje podosta poznato.

Amerika se odlučila na 'samotno kuglanje', a Europa ostaje na čistini, prepuštena sama sebi i svojim problemima, nedovoljno naoružana i nedovoljno spremna za najavu velikog povlačenja američkih vojnika iz Europe, što bi, na neki način, označilo kraj NATO-a kakav poznajemo. Nastavljaju se ruske čarke na Baltiku, a uskoro bi mogle uslijediti i na Arktiku. Europa se brani u Ukrajini, a koliko Ukrajinci mogu izdržati ako im Amerika uskrati pomoć, pitanje je svih pitanja.

Zapad se tako nakon Trumpove inauguracije vratio u vrijeme prije Wilsona, kada Amerikance nije previše zanimalo ono što se događa u Europi, osim eventualno pariških i londonskih modnih trendova. Živimo u krajnje zanimljivim vremenima.