Naše se oko sve više navikava na velike jahte i kruzere. Prihvaćamo da skladno uokviren pogled na Lokrum svakog trenutka može postati dvodimenzionalni krupni kadar paluba koje se nižu u monotonim planovima ili da bi se vizura sa splitskih Ovčica u daljinu plave izmaglice mogla za čas pretvoriti u kolaž u kojem je na Katalinku prilijepljena gigantska plutajuća traka selotejpa.

No kada je megajahta glavnog čovjeka Formule 1 uplovila u Vis, svima je na tren uzmanjkalo daha. Teško je sažeti splet ljudskih i krajnje neposrednih reakcija na veliku lađu i njezina vlasnika koji se zibao na ogradi gornje palube i vidno zadovoljan osmjehivao idiličnom prizoru pod svojim nogama. Bio je to spontani odbor za doček.

Dok je njegova kosooka posada užurbano namotavala konope, postavljala blještave lopte na bokove, pretakala vodu iz dizajniranih kanistera i širila tende, na gradskoj rivi su se tiskali lokalni mangupi i natjecali za kraj konopa koji će privezati, a očevi dizali mališane na ramena da mogu ćirnuti u ulašteni drveni kokpit. Čak su majke i none, što su djecu zbog neke čudne mješavine straha i ponosa potezale u hlad uskih ulica, jedna drugoj došaptavale novinske članke o bogatom gostu i njegovoj premladoj ženi.

Isprva bi čovjek pomislio da se radi o utjecaju slave i bogatstva koji privlači ovakvu pažnju, ali nešto mi govori da se ovdje nije radilo samo o čarima zvjezdane prašine.

Kada zatvorenih očiju pokušavam evocirati scenu kojoj sam prisustvovao, ne mogu racionalno razdvojiti prizor na njegove sastavnice, razlučiti stvorenja od nežive prirode i nebeskih pojava. Sve zajedno: bijeli viški zvizdan, raširena krila morskih ptičurina, sjajne lopte na trokutastim prozorima salona što se metrima nastavljaju u savršenu krivulju pramca, čisti stolnjaci kojima su konobari u obližnjem restoranu zamahivali iznad stolova poput bijelih toreadora, zvukovi bijelog porculana; svuda je prevladavala bijela, moj se vidokrug najedanput rascvjetao u kristale čiste bjeline.

Moguće je da se meni zapravo zamantalo od sindroma velikog broda. Vizualni efekt te ikoničke forme ne može se ne pripisati utjecaju koji simbolika bijele lađe još uvijek predstavlja u našoj kulturi. U modernoj povijesti brodovi su bili uzor svim kasnijim prometalima, ali i brojnim drugim mehaničkim napravama. Renesansni je inženjer najprije usavršio plovidbu, a brodovi će do danas ostati nezamjenjiv amblem tehničke racionalnosti i svrhovitog dizajna.

Utjecaj velike bijele lađe, i njezine vizualne čistoće, najlakše je primijetiti na zgradama, iako je arhitektura brodova rijetko doživjela dostojnu kopnenu verziju. Takvih kopnenih lađa ima i kod nas. U splitskoj je luci terminal napravljen kako bi imitirao elegantnu liniju broda, a mnoge stambene zgrade evociraju spektakularne ratne brodove, osim što su imena, poput Krstarice, vjerojatno zaslužile i zbog svojih stanara koji su bili pomorski vojni časnici.

Mornari su navodno živjeli i u onoj zagrebačkoj stambenoj lađi na raskršću Vukovarske i Savske koja još i danas stoji nasuprot MUP-a i vijori svojom valovitom betonskom tendom na krovu. Na drugom kraju Vukovarske, tamo gdje je presijeca Držićeva ima još jedan stambeni brod, u čije se stanove ulazi s galerija koje s Vukovarske doista izgledaju poput paluba kakve putničke lađe. Inače, ovaj je stambeni brod poznat je i po tome što je na njemu, tek po završetku gradnje, Orson Welles snimao 'Proces'.

Moj najdraži primjer kuće-broda jedna je neobična spodoba koju je u Cisti Velikoj, još za socijalizma, izgradio gastarbajter povratnik i u njoj otvorio restoran.

Danas se grade manje stambene zgrade, a i ljudi su se pomalo zasitili stanovanja u kolektivcima – stambenim krstaricama. No arhitekti, papirnati sanjari kakvi jesu, nikada neće prestati projektirati brodove na suhom. Evo baš se nedavno u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, pomalo nezgrapno, u plićak pješačke zone, nasukao veliki bijeli kruzer.

Kamo god krenemo, u našim drevnim kulturama nalazimo tragove broda i razloge za ovakvu, gotovo hipnotičku i podsvjesnu, sklonost. Možda bi zasluge trebalo konačno pripisati moru, odnosno bestežinskom stanju u koje smo uronjeni dok plovimo. Ako promatramo lice čovjeka koji ulazi u vodu i baca se na valove, najčešće vidimo osmijeh. Tu negdje, u bestežinskom stanju, u spoju gubitka kontrole i ugode, nalazi se razlog za taj osmijeh. Možda brodove volimo jer su oni zapravo sretne kuće u kojima bismo svi željeli stanovati.