Obitelj Antonije Bilić napokon je našla svoj mir, još samo da se nacija prestane baviti njihovom mukom. Ovaj je tragičan slučaj prije dvije godine zaokupio pažnju cjelokupne javnosti i angažirao silna sredstva u neuspješnom traganju: 1200 tragača i 90 inspektora,čak je isušeno i jedno jezero. A sve je to naciju koštalo 2.5 milijuna kuna.Nešto od te silne energije i želje da se slučaj okonča izbilo je ponovo nakon nedavnog otkrića ljudskih ostataka kod Modruša, od plasiranja otkrića na udarnom mjestu u vijestima, nagađanja prije potvrde stručnjaka, spektakla oko saopćavanja obitelji, detaljnog opisa, znanstvenih pojašnjenja, pa sve do tužnog epiloga i knjige žalosti. Sve u stilu pretjerivanja i neprimjerenog senzacionalizma.

Dvije izgubljene godine…

A kad se za par dana slegne medijska prašina, sve će ostati po istom. Stanovnike drniškog kraja zahvatit će isti osjećaj nemoći i pasivnost do sljedeće tragedije. Zvuči zloguko? Ne, radi se samo o ustanovljavanju činjenica. Ništa, naime, nije učinjeno da se promijene sigurnosne okolnosti u dalmatinskom zaleđu koje pogoduju ovakvim i sličnim tragedijama. Nije tu riječ samo o nasilniku i ubojici Paravinji - jer patologija je datost koju ćemo teško mijenjati - nego o nečem daleko banalnijem: nedostatku dovoljno redovitog, napose noćnog prijevoza mladih iz Drniša, Sinja ili Trilja u okolna sela. I dalje će na čikolskom mostu subotom kasno navečer stopirati djevojke i mladići koji nemaju drugog načina da se vrate kući jer je javni prijevoz, pokazalo se - nerentabilan. Ako u dvije godine od tragedije nikome, pa ni onima koji imaju djecu koja stopiraju, nije palo na pamet neko rješenje, opravdano je pitati koliko je još slušajeva poput ovog Antonije Bilić, ili Kristine Šušnjare, ili Anđele Bešlić i drugih djevojaka, potrebno da se nešto promijeni?

Zvuči okrutno, no upravo sada i jest trenutak da se cjelokupna javnost zapita: što učiniti da se tragedija ne ponovi? Stanovnicima Kričaka i okolnih sela je sigurno palo na um da se prijevoz mora riješiti, no učinili su samo jednu, kod nas uobičajenu pogrešku. Očekivali su da se time pozabave odgovorni, ljudi čiji je to posao, općinari, političari, ukratko - institucije. Na žalost, u ovih gotovo dvije godine mogli su se uvjeriti da od toga ništa. Što dakle učiniti, kuda se okrenuti da se spriječe nove tragedije?

…i 24 spašena života

Pokušajmo ovaj slučaj usporediti s jednim, naoko posve različitim, slučajem u kojem je prije šest godina mlada djevojka također izgubila život, ali zbog bolesti. Radi se o Ani Rukavini. Ovih dana je Zaklada Ana Rukavina održala je 200. akciju upisa u Registar dobrovoljnih davatelja koštane srži, što nije bilo dostojno popraćeno u medijima. U tih šest godina broj dobrovoljnih davatelja popeo se sa 150 na 36.950 osoba. To je nesumnjivo izvanredan uspjeh ove organizacije, no najvažniji je podatak da je za ovih šest godina postojanja upravo zahvaljujući Registru spašeno 24 života. Jer to je njihov cilj, spašavanje života pacijenata oboljelih od leukemije uz pomoć transplantacije koštane srži.
Prisjetimo se, Ana Rukavina, teško bolesna novinarka sada već upokojenog Vjesnika, 2006. je uputila dirljivo pismo javnosti shvativši da joj je potrebna financijska pomoć za liječenje u inozemstvu i skupe lijekove. No već je bilo prekasno da se spasi njezin život. I sama svjesna toga, uz pomoć nekolicine prijatelja pokrenula je akciju za pomoć drugim bolesnicima. Već dan nakon njezine smrti krenula je akcija za humanitani koncert. Bilo je potrebno jedno pismo, jedna majka koja je smogla snage pobijediti vlastiti očaj i grupa prijatelja koji su odlučili pomoći - drugima. Iz te se ideje postepeno razvila ozbiljna institucija Zaklade, kojoj je na čelu Marija Rukavina, Anina majka.

Riječ je o novcu. I o čemu još?

No priča o Zakladi zanimljiva je i poučna iz posve drugačijeg razloga. Naime, Zaklada koja je izrasla u instituciju predstavlja primjer privatno-javnog partnerstva (u medicini), a pokretač joj je osobni angažman i želja da se pomogne drugima. Bilo koja akcija u zdravstvu traži ogroman novac i čovjeka s voljom, a bez novaca malo što se može pokrenuti. Zaklada pokazuje, da se ipak može postići puno, samo ako se steknu neki uvjeti. Prije svega svijest o potrebi pomoći drugima, a zatim jaka motivacija za pokretanje neke akcije. A motivacija se temelji na činjenici da javne zdravstvene institucije kojima je posao pomoći takvom bolesniku, nisu dovoljne. Ili nisu dovoljno opremljene, ili nemaju novaca, ili su organizacijski u problemima - razloga može biti mnogo. Konačnu cijenu neefikasnosti plaća bolesnik. Ne samo da zbog te svoje tromostiinstitucije nisu u stanju pružiti svu potrebnu pomoć, jer, primjerice, u slučaju transplantacije koštane srži nisu raspolagali ozbiljnim registrom davatelja - nego ih je izuzetno teško pokrenuti da se promijene.

Jedna ovakva zaklada treba laboratorije stručnjake, tehniku - dakle bolnice i ministarstvo zdravlja, jer te uzorke krvi treba stručno obraditi a podatke pohraniti tako da lječnicima budu uvijek dostupni. Inače nemaju smisla. A sve to, naravno, košta, pa je nužno da privatna zaklada uspostavi suradnju sa javnim insitucijama. Srećom su institucije u ovoj inicijativi Zaklade prepoznale i vlastitu korist.

Kultura filantropije

Država i njene institucije su poput velikih tromih životinja koje funkcioniraju po utvrđenim obrascima i svaka ih promjena i inicijativa izvana u tome ometa, tjerajući ih na promjene. I baš je u tome uspjeh Zaklade, što je pomoću volje i truda uspjela ostvariti partnerstvo sa tromim, sporim, siromašnim javnim zdravstvom.

S druge strane, treba priznati ni pacijenti tj. korisnici zdravstvenih usluga nisu baš neki primjer agilnosti i poduzetnosti, makar se i radilo o njihovom životu. Svatko više voli leći i čekati da mu javne ustanove isporuče zdravlje, nego sam nešto poduzeti . Tek oni zadnji očajnici koji su svjesni da im nema spasa usude se nešto napraviti, i to onda uglavnom samo za sebe. Ne treba zbog toga ni jedan apel bolesnog čovjeka javnosti omalovažiti, dapače. Ali treba barem znati cijeniti kada netko okreće stvar na glavu i pokreće akciju zato da pomogne nepoznatim ljudima. To se zove - kako je rekla Marija Rukavina u jednom intervjuu - građanska solidarnost. ‘Mi želimo razvijati kulturu filantropije.’, - rekla je. Na filantropiju zaista treba poticati, jer nama ovdje to nije dio kulture. Navikli da odlučivanje, pa i o našem vlastitom životu, dolazi ‘odozgo’, ustrajno i uspješno njegujemo pasivnost zato jer je tako lakše, jer je teško angažirati se, biti odgovoran, a pogotovo pomoći drugome. To ne znači da ljudi nisu dobri i voljni pomoći. Jesu, ali ipak im treba pokretač, netko ili nešto što će ih potaknuti na akciju.

Zaklada Antonije Bilić – zašto ne?

Vratimo se sada tragedijama Antonije, Kristine, Anđele i njihovom uzroku - nedostatku redovitog i noćnog prijevoza. Zamislimo samo na časak, što bi bilo kad bi se sva ta silna energija, sve te burne emocije, suze , strah i brige - da o novcima niti ne govorimo - usmjerile ka samo jednom cilju, da se mladima iz tog kraja osigura prijevoz, a njihovim roditeljima miran dan, noć i vikend? Zbog čega primjer osnivanja Zaklade ne bi vrijedio i za ovaj slučaj i poslužio kao uzor drugima u situaciji u kojoj za rješenje problema ne preostaje drugo nego - privatni angažman? Solidarnost je puno više od riječi i suza za ugaslim osmijehom. Zar je toliko teško organizirati akciju i sakupiti sredstva - pa neka se to zove Zaklada Antonije Bilić - i kupiti jedan ili dva polovna kombija pa zatim dogovoriti dežurstva i dobrovoljno prevoziti mlade? Možda će se naći i netko tko će im pokloniti vozila? Ako se zna da mladi ne moraju stopirati nego imaju osiguran prijevoz pa i svakog petka, subote i nedjelje navečer - neće li svima biti bolje? Na koncu, možda će zatim i općina naći načina da im barem pokloni besplatnu registraciju za takva vozila, kakav vozač u mirovini voziti će taj kombi uz minimalnu plaću, a netko treći - županija ili država - osigurat će sredstva za gorivo. Ako je za potragu potrošeno 2.5 milijuna kuna, ovakav sitni trošak bio bi ustvari - čista ušteda . I najvažnije, sačuvao bi živote i osmijehe nad kojima sada samo lijemo suze. Ima li koga u Drnišu tko će obrisati suze i napokon nešto poduzeti?